U Krku proslavljen Dan posvećenog života

Dana 2. veljače na blagdan Prikazanja Gospodinova u hramu kada se slavi Dan posvećenog života, u Krku su se okupile redovnice i redovnici koji djeluju na području Krčke biskupije, iako, zbog specifičnosti situacije uslijed pandemije, u nešto manjem broju.

Susret je započeo u dvorani biskupije. Sudionike je pozdravio o. biskup mons. dr. Ivica Petanjak te povjerenik za redovnice vlč. Zvonimir Badurina Dudić. Uslijedilo je predavanje s. Dobroslave Mlakić, postulatorice kauze za proglašenje blaženom službenice Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić.

Dotičući se nepogoda koje su zadesile čovjeka današnjice: od pandemije, potresa i ekonomskih neprilika, s. Dobroslava je istaknula kako je cjelokupna povijest bremenita mnogim teškim razdobljima bolesti, ratova, siromaštva i ostalih nedaća koje su utjecale na čitave narode i donosile mnoge promjene. Predstavila je zatim službenicu Božju Majku Mariju Krucifiksu Kozulić – “ženu velike vjere, sigurne nade i milosrdne ljubavi, osobu široke naobrazbe i zauzete ljubavi, graditeljicu karitativnih ustanova, učiteljicu i odgojiteljicu djece i mladeži i zauzetu pastoralnu djelatnicu”, koja je znala prepoznati izazove vremena i na njih odgovoriti. Zajedno sa biskupom Antunom Mahnićem ulagala je mnoge napore u zauzimanju za siromašne kojih je bilo mnogo, i danas se za oboje vode kauze za proglašenje blaženima i svetima. I doba kada je djelovala Službenica Božja ljudima su prijetile najprije kolera, tifus a zatim i španjolska gripa te onda još i Prvi svjetski rat, što je sve uzrokovalo smrt mnogih, glad i siromaštvo. Takva teška razdoblja dovode čovjeka u ispitivanje sebe i svojih vrijednosti, svog života i onoga na čemu taj život temelji, svoje odnose prema sebi, drugima i Bogu. Marija Krucifiksa Kozulić na siromaštvo i glad koje je zatekla po dolasku iz Trsta u Rijeku odgovorila je otvarajući karitativne ustanove. Konkretno je pritekla u pomoć potrebitima, primala siromašnu, bolesnu i napuštenu djecu te im pružala sve potrebno.  Na otoku Krku djeluje skoro punih pet godina. U doba kada je vladala tuberkuloza i u jeki Prvog svjetskog rata, otvara u Risiki sirotište i brine za bijedni narod. Uza svu zauzetost i brigu, ona organizira danonoćna klanjanja i odvaja noćne sate za osobno klanjanje pred Presvetim Sakramentom od čega crpi snagu. “Živjela je od vjere, upirući svoj pogled u Raspetu Ljubav koja ju preobražava. Od Boga sve očekuje i od Boga sve dobiva. Kod nje ljubav prema Bogu i bližnjemu bile su jedna te ista stvarnost.”

I u ovoj Godini sv. Josipa Službenica Božja može nam biti primjer. Njemu je posvetila svoj prvi zavod koji je otvorila u Rijeci, odabrala ga za čuvara svojih ustanova i zaštitnika Družbe koju je osnovala, povjeravala mu svoj rad, njemu se utjecala u mnogobrojnim potrebama i po njegovu zagovoru dobivala mnoge milosti. I danas Sestre Presvetog Srca Isusova njeguju pobožnost sv. Josipu i njemu se stavljaju pod zaštitu.

Nakon predavanja, uslijedilo je misno slavlje u Krčkoj katedrali koje je predvodio krčki biskup mons. Ivica Petanjak. Redovnici i redovnice okupili su se na grobu sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića gdje se upriličio blagoslov svijeća.

U homiliji biskup Petanjak rekao je sljedeće:

Današnji blagdan Prikazanja Gospodnjeg u hramu, četrdeseti dan nakon njegova rođenja, još nas jednom vraća u Božićno ozračje, koje odiše nježnošću, malenošću, dolaskom novog života na ovaj svijet, što u nama budi radost i veselje. No, u isto vrijeme, ovaj blagdan i sam čin prikazanja muških prvorođenaca Bogu u Židovskom narodu, mogao bi se veoma dobro povezati s našim slavljima sakramenata, počev od onog prvog, a to je krštenje.
Luka evanđelist inzistira na tome da su Marija i Josip donijeli Isusa u hram da ga prikažu Gospodinu zato što to nalaže Zakon Mojsijev, da su prinijeli dva goluba zato što to zahtijeva Zakon, da su obavili sve što propisuje Zakon… Vjerno izvršavanje i opsluživanje Zakona može biti čin vjere i bilo bi dobro da je, ali može biti i čista tradicija, jednostavno „da se učini, pa ako i ne pomogne, neće škoditi“.
Zašto nešto činimo? Zašto roditelji krste djecu, a nemaju nikakve veze s Crkvom, niti znaju što to znači, niti se kasnije trude da odgoje svoje dijete u evanđeoskom duhu, niti koji je smisao pripadnosti Crkvi, zajednici vjernika? Toliko upitnika i toliko zašto koji bi ipak trebali dobiti neki svoj odgovor i svoj zato.
Kasniji Isusov život i odgoj će pokazati da su Marija i Josip iskreno živjeli svoju vjeru i iz vjere obdržavali Zakon, a ipak dva lika koja su se tog dana i trenutka našla u hramu, starac Šimun i proročica Ana, cijelom ovom događaju daju posebno značenje i težinu.
Šimun i Ana su također vjerni i pobožni Židovi, ali njihova vjera, unatoč njihove  poodmakle životne dobi, nije ostarjela i nije postala dio tradicijskog folklora, nego su to starci veoma živoga Duha koji imaju istančan osjećaj za posebnu Božju prisutnost koja se odvija u jednom svakodnevnom činu, s obredom koji se ponavlja, koji je za sve jednak, a upravo ta posebnost i neponovljivost svakog novog novorođenog djeteta čini da sve to ne bude samo obred, nego duboka egzistencijalna stvarnost u kojoj Bog sa svakim djetetom koje mu je prikazano uspostavlja posebni intimni očinski odnos koji ostaje zauvijek.
Šimun i Ana, svojom prisutnošću i svojim gestama i riječima, čak i samoj Mariji i Josipu posvješćuju smisao Isusova prikazanja Ocu nebeskom.
Šimun i Ana su sposobni vidjeti i shvatiti zašto je Isus u jeruzalemskom hramu. Po tom malom obredu po kojem se u istom danu prikazivalo stotine prvorođenaca, ovi starci u malom Isusu prepoznaju živu Božju prisutnost po kojoj ovo dijete Isus nije samo znak za one koji se sada nalaze u hramu nego svakog čovjeka na ovom svijetu.
S par riječi starac Šimun pretkazuje Mariji majci smisao života njezina sina Isusa. On će biti znak spasenja i proturječja – propasti za sav Izabrani narod. Za narod koji se nalazi u ozbiljnoj opasnosti da izumre ponavljajući stare obrede, ako srcem i dušom ne uđe u njihovo značenje.
Iako su prije Isusovog začeća i rođenja i Marija i Josip imali od Boga posebne objave, mogli bi doći u opasnost da se njihova vjera i religioznost pretvore u čistu tradiciju. Zato prisutnost i riječi Šimuna i Ane kao da Mariji i Josipu daju dodatni poticaj njihove misije koju su pozvani živjeti.  
Obred koliko god bio lijep, mora biti učinkovit. Ima svoj duboki sadržaj u kojem se zauvijek združuje božanski i ljudski element, iz kojeg moraju izaći konkretni plodovi. 
Zato bi sva naša liturgijska slavlja, sakramenti i obredi, često puta morali biti popraćeni tim pitanjem: zašto? Zašto sam danas ovdje, zašto ovo slavimo, zašto palim ovu svijeću? Zašto se baš na današnji dan već 25. put slavi Dan posvećenog života?
Da se ljudi žene i udaju, da rađaju potomstvo, to je manje-više prihvaćeno i prisutno u svim narodima i kulturama, pa i onim najprimitivnijim, ali da netko svjesno i slobodno bira put koji je u mnogočemu različit od tog zajedničkog puta i shvaćanja svijeta, mora neminovno postaviti pitanje zašto?
Moguće je da i mi redovnici i redovnice i sve druge Bogu posvećene osobe, pa i sve oženjene osobe, s vremenom koji prolazi, zaboravimo ili nedovoljno vodimo računa o tom našem temeljnom opredjeljenju i izboru svoga životnoga zvanja. Jer opredijeliti se za redovništvo ili bračni život, zauvijek i trajno, mijenja mene kao osobu. I mora me promijeniti, jer ako me nije promijenilo i ako me ne mijenja, onda jao toj redovničkoj zajednici i teško toj obitelji.
Zato je svima nama, unatoč našim zvanjima i opredjeljenjima, potrebno da od vremena do vremena, kao i Marija i Josip, susretnemo nekog Šimuna i Anu, koji će nas svojom prisutnošću, riječju, gestom, nekim znakom, ponovno potaknuti, isprovocirati, ohrabriti, da potičem i da ne dopustim da nikakve neprilike i nevolje života ne ugase ono moje temeljno izabranje i odluku da izabirem jedan određeni oblik i način života po kojem ću se kao osoba ostvariti i kao kršćanin posvetiti.
U isto vrijeme mi koji smo izabrali Bogu posvećeni život imamo trajno obvezu poticati i druge da nikada ne ugase onaj plamen koji je jednoć upalio Duh Sveti u životu svakoga od nas. To je naša obveza, naša dužnost, naš svakodnevni posao. Dok god budemo vjerni tom našem „svetom poslu“, on će i nas same držati i održati na putu Božjem. Amen.