Hodočašća su još od najranijih vremena, kada se hodočastilo uglavnom pješice, smatrana svojevrsnim putovanjima trpljenja, pokore, molitve na određenu nakanu ili obraćenja na kraju kojih bi uslijedila duhovna okrijepa i obnova. Hodočašće Krčke biskupije u Godini milosrđa okupilo je 675 vjernika, uključujući 14 svećenika, jednog đakona i petoricu bogoslova. Svi smo, predvođeni svojim biskupom mons. Ivicom Petanjkom, radosno krenuli «Putevima hrvatskih svetaca» htijući pronaći snagu za prihvaćanje Božjeg milosrđa te želeći biti milosrdni prema bližnjima onako kako je Otac milosrdan prema svakom čovjeku. U pismu hodočasnicima objavljenom u prigodno tiskanom duhovno-liturgijskom vodiču biskup Petanjak je, između ostaloga, rekao kako «želimo učiti i moliti zagovor onih koji su poput nas u svojim slabostima shvatili snagu Božjeg milosrđa: sv. Nikola Tavelić, bI. Ozana Kotorska, bl. Gracija iz Mula i sv. Leopold Bogdan Mandić».
Hodočasnici su sa Cresa, Krka, Lošinja, Paga, Raba i Unija krenuli u ranojutanjim satima, pa je tako autobus iz Velog Lošinja krenuo već u 3.30. Prvi zajednički susret bio je u Šibeniku, čije smo znamenitosti razgledali polako pristižući u Nacionalno svetište sv. Nikole Tavelića.
Šibenik:
Sv. Nikola Tavelić – odlučno i otvoreno svjedočio za Krista
U Svetištu sv. Nikole Tavelića, ili, kako ga u Dalmaciji zovu, Tavilića, dočekao nas je i pozdravio fra Augustin Kordić te nam ukratko predstavio Svetište. Svetu misu predvodio je biskup Petanjak u koncelebraciji sa svećenicima koji su sudjelovali na hodočašću. U propovijedi je krčki biskup objasnio kako sama riječ hodočašće znači «častiti Boga hodajući» te podsjetio kako su nekad «hodočašća bila prave avanture koje su podrazumijevale svaku vrstu vremenskih prilika i neprilika, opasnost od lopova, od zaraznih bolesti, od nepredviđenih situacija smještaja. Ljudi su bili sretni ako im je netko dopustio da prespavaju u njihovoj štali ili sjeniku. Onaj tko je išao na hodočašće nije unaprijed ništa imao dogovoreno ili osigurano, nego je išao u nepoznato, kao Abraham. Zato je ušlo u kodeks kršćanskog ponašanja pod djela milosrđa: putnika i stranca primiti. Nama je sve organizirano, jedino buru nismo predvidjeli, ali hodočasnik se mora suočiti s raznim neugodnostima, mora se nešto i pretrpjeti i namjerno vam to govorim na početku ovog našeg hodočašća, da svi imamo svijest što znači hodočastiti.
Uvijek postoje neke okolnosti koje se ne mogu predvidjeti, nego ih treba prihvatiti kao nešto što je sastavni dio puta», rekao je biskup. U nastavku svoje propovijedi podsjetio je da je sveti Nikola Tavelić najprije išao propovijedati riječ Božju u Bosnu, a potom u Jeruzalem. «Svetog Nikolu kao i svakog sveca, a napose mučenika, ne možete razumjeti, ako nikada u svome životu niste bili u nešto toliko stopostotno sigurni i uvjereni da ste za to svoje uvjerenje spremni i umrijeti, ili bilo kakvu muku i patnju podnijeti. Mučenici su ljudi koji ne žive i ne umiru za ideju, nego za osobu, za Isusa Krista.
Oni u ovom svijetu nisu ni na koga navezani, ni na svoju obitelj, ni na svoj narod — zato idu u druge zemlje i kontinente — ni na bilo koju drugu stvar, ni na svoj vlastiti život, nego samo na Isusa Krista. On je sve njihovo bogatstvo i sav smisao života i postojanja. Ako žive, žive za Krista, ako umiru, umiru za Krista. Njihov je život i smrt, svjedočenje za Isusa Krista. Na prvom mjestu mučenicima je samo Bog, a tako bi trebalo biti i nama. Što će biti ako te žena, muž ili dijete iznevjeri? Gdje su ti tvoji bogovi?
Samo kada je Krist na prvom mjestu, svi drugi dobivaju mjesto koje zaslužuju — bez Isusa Krista teško ćemo na kraj izaći sa svim drugim bogovima», objasnio je i zaključio: «Molimo danas u ovom svetištu svetog Nikolu Tavelića da nam izmoli od Krista onu nepokolebivost i snagu vjere kojom je on živio i svjedočio za Krista daje u potpunoj slobodi i odlučnosti bio spreman na najveću žrtvu života, kako bi i naš život bio izvor dobrote i blagoslova za sve one koji s nama dijele ove dane zemaljskog života.»
Nakon okrijepe u samostanskom dvorištu prošetali smo gradskom jezgrom i posjetili katedralu Sv. Jakova gdje nas je dočekao šibenski biskup mons. Tomislav Rogić, a katedralni župnik don Krešimir Mateša ispričao nam zanimljive detalje o tom najznačajnijem graditeljskom ostvarenju 15. i 16. stoljeća na tlu Hrvatske. Zbog iznimnih vrijednosti UNESCO je katedralu uvrstio na popis svjetskog kulturnog nasljeđa. Podsjetio je i na veze Krčke i Šibenske biskupije — Šibenska biskupija osnovana je 1298. godine, a prvi biskup bio je fra Martin Rabljanin. U prošlom stoljeću dva su šibenska biskupa bila iz Krčke biskupije — Anton Tamarut iz NovaIje i Srećko Badurina iz Luna.
Nastavili smo prema Dubrovniku gdje smo se smjestili u hotel na Babinom Kuku i jedva dočekali jutro kako bi prošetali Stradunom. No, iako je ostavljeno dovoljno vremena za razgledavanje Grada kojeg smo posjetili upravo u Godini sv. Vlaha, u kojoj se obilježava 1700 godina od njegove mučeničke smrti, hodočasnicima je najdojmljivije bilo euharistijsko klanjanje u dubrovačkoj katedrali koje je predvodio biskupov tajnik vlč. Saša Ilijić. Kakav bi to bio posjet gradu sv. Vlaha (Blaža), zaštitniku od bolesti grla, a da nakon klanjanja nije izvršen i obred .grličenja odn. blagoslova grla.
Dok su se vjernici okupljali u katedrali, u ime dubrovačkog biskupa mons. Mate Uzinića pozdravio nas je generalni vikar Dubrovačke biskupije mons. dr. Petar Palić. Istaknuo je kako Dubrovačku i Krčku biskupiju vežu jake veze kroz tri svećenika Krčke biskupije koji su u teška vremena bili dubrovačkim biskupima i koji su za biskupiju mnogo učinili: Antun Giuriceo (1830. – 1842.), Toma Jederlinić (1843. – 1855.) i Vicko Čubranić (1856. – 1870.). Više o povijesti same katedrale rekao nam je katedralni župnik dr. don Stanko Lasić, a nakon klanjanja i grličenja imali smo prilike častiti moći sv. Leopolda i moći grla sv. Vlaha, ali i obići katedralnu riznicu.
Herceg Novi:
Sv. Leopold Bogdan Mandić – predan apostolatu pomirenja ljudi s Bogom
U popodnevnim satima stigli smo u Herceg Novi, rodno mjesto sv. Leopolda Bogdana Mandića. Nakon šetnje gradom razgledali smo crkvu sv. Leopolda i uživali u pogledu na Bokokotorski zaljev, a svetu misu slavili u crkvi sv. Jeronima u kojoj je kršten sv. Leopold. Euharistijsko slavlje predvodio je kotorski biskup mons. Ilija Janjić, a propovijedao je krčki biskup mons. Petanjak.
U propovijedi je govorio o sv. Leopoldu: «Svatko od nas ima neke svoje prepoznajne crte koje ga čine posebnim i drugačijim od ostalih. Neke od tih karakteristika baštinimo po svom rođenju i podrijetlu, a neke su plod našeg načina života i rada. Sve zajedno daje jednu cjelinu. Ljudi niska rasta, kroz povijest gledano, uglavnom su bili frustrirani pa su druge uništavali, za razliku od svetog Leopolda. On je bio izrazito niskog rasta, a uz to je imao i problem s govorom, te je toliko zamuckivao da je bila prava muka njemu govoriti, kao i onima koji su ga slušali slušati. Ta će karakteristika najvećim dijelom utjecati na njegov život i službu. Njegova je žarka želja bila biti propovjednik, poći na Istok i raditi s nekatolicima oko jedinstva kršćana. Ovaj veliki tjelesni i fizički hendikep onemogućit će njegovo ekumensko djelovanje i naoko zauvijek uništiti njegove snove. Zapravo ovi fizički nedostaci prerast će i pretvorit će se u put svetosti svetog Leopolda Mandića. On je kao redovnik i svećenik svoje želje i nakane podredio volji svojih poglavara i željenu propovjedaonicu i ekumenski rad s drugim kršćanima zamijenio skrovitošću i povučenošću ispovjedničke sobice. Prihvaćao je svakoga tko je došao u njegovu ispovjedaonicu i svakoga je smatrao prijateljem. Sve svoje hendikepe pretvorio je u dobitak – to je najvažnije zapamtiti iz života sv. Leopolda», naglasio je biskup.
Svetom Leopoldu su redovnička poslušnost i ispovjedaonica postali svakodnevica, ali nisu ugasili njegove snove. Odlučio je svakog pokornika koji dođe k njemu na ispovijed primiti s takvom ljubavlju kao da djeluje ekumenski među drugim kršćanima. Ispovjedaonica je postala njegov Istok i utrla mu put svetosti. Sve je svoje pokornike primao s velikom ljubavlju, iskazivao im neizmjerno poštovanje, pozivao ih da mu «sačuvaju svoje prijateljstvo» i neizmjerno očitovao milosrđe Božje prema grešnicima.
Naglasio je i izuzetnu važnost euharistije: «Nezamisliv je život kršćanskog sveca, a osobito svećenika, bez njegove svakodnevne povezanosti s euharistijskim Kristom. Svetac ono što slavi u svetoj misi pretače u svoj život. Mogućnost da svaki dan slavi svetu misu za svetog Leopolda je bio izraz Božje ‘neizrecive milosti’, za sv. Leopolda euharistija je bila izvor svega.»
«Mi želimo da Bog makne s nas sve što ne valja, mi još ne vjerujemo da nema spasenja bez križa. Svetac ne može sebi pomoći, ali drugi mogu po njegovom zagovoru ozdraviti jer on na sebe preuzima sve tuđe križeve. To je razlika iz- među sveca i čovjeka. Ako hoćete biti sveci prestanite kukati i plakati nad sobom. Sveci nisu tu da im se divimo nego da ih nasljedujemo, da usvajamo njihov način života pa možda i mi jednom budemo sveti, a našom se svetošću onda možda drugi obogate», zaključio je biskup propovijed u rodnom mjestu sv. Leopolda.
Kotor:
Bl. Ozana i bl. Gracija — istinski doživljena propovijed mijenja život
Treći dan hodočašća započeo je svetom misom u kotorskoj katedrali sv. Tripuna koju je predslavio generalni vikar kotorske biskupije preč. Anton Belan. «Srce mi je puno dok gledam ovako ispunjenu katedralu, kakvu nisam vidio u 35 godina koliko sam ovdje», rekao je preč. Belan. To je najveći dar koji ste nam mogli dati o 850. godišnjici izgradnje, istaknuo je te podsjetio da Kotorsku i Krčku biskupiju obvezuje biskup Albert Dujmović, krčki biskup rođen u Kotoru.
U svojoj je propovijedi biskup Petanjak govorio o dvoje hrvatskih blaženika iz kotorskog kraja čija se neraspadnuta tijela čuvaju u crkvama koje su hodočasnici posjetili tijekom dana — bl. Ozane Kotorske i bl. Gracija iz Mula. Kako ne bi prepričavao ono što je opširno zapisano u duhovno-liturgijskom vodiču za hodočasnike, naglasio je samo neke podatke iz njihovih života koji vrijede i danas.
«Sveci nisu tu da im se divimo, nego da ih nasljedujemo, ne tako da ih kopiramo nego da u svom vremenu i u svom staležu pronađemo svoj put svetosti. Blažena Ozana i blaženi Gracije su obični ljudi iz siromašnih obitelji, a povezuje ih i obraćenje nakon jedne propovijedi.
Ozana Kotorska je to doživjela upravo u ovoj katedrali svetog Tripuna na Veliki petak 1513. Nju je propovijed tog Velikog petka toliko dotaknula, da je odlučila ostatak svoga života, a to će biti slijedećih 50 godina, provesti u jednoj sobu 3 sa 3 metra i tu proživljavati muku Isusovu kao «zazidana djevica».
Blaženi Gracija je kao mornar doplovio u Veneciju na Cvjetnicu i dok je lađa bila u luci otišao je u crkvu i slušajući propovijedi bl. Šimuna iz Camerina odlučio promijeniti svoj život i postati redovnik augustinac. Ostatak života bit će brat koji će druge posluživati i raditi najjednostavnije poslove», podsjetio je biskup te naglasio kako ni Ozana ni Gracija nisu do tih propovijedi živjeli raskalašenim životom. «Bili su dobri kršćani koji su u jednom trenutku odlučili da mogu više. Obraćenje nije samo u tome da čovjek dođe do dna i nema kamo pa onda lupne glavom i progleda, nego da živim dobro, ali mogu i bolje. Živim sveto, mogu i svetije. Smisao obraćenja je ići od dobroga na bolje – težiti savršenstvu», objasnio je biskup Ivica.
Drugo što je naglasio u svojoj propovijedi je važnost slušanja: .Gracija i Ozana slušaju propovijed na Cvjetnicu, na Veliki petak, i osjećaju da su te riječi njima upućene. Dopustimo da riječ Božja nama govori. Da meni govori. Da sebe pitam gdje sam, što sam, gdje bih trebao i mogao biti. Dopustimo ovih dana da nam ovi sveci govore, da nas dotaknu, da nas oduševe, ohrabre, potaknu, pokažu put u život. Ne bojmo se stati pored njih. Pomoliti se. Zavapiti. Dati neki zavjet. Nema vjere bez slušanja, to je preduvjet za bilo koji oblik svetosti.»
Budući da na mjesta koja su bila predviđena za hodočašćenje u Kotoru i okolici nije bilo moguće otići zajednički, podijelili smo se u četiri grupe. Svaka je prema rasporedu posjetila marijansko svetište na otočiću Gospe od Škrpjela, ribarsko mjestašce Muo u kojem se nalazi i štuje tijelo bl. Gracije iz Mula, te crkvu sv. Marije u Kotoru u kojoj se nalazi sarkofag bl. Ozane Kotorske. Vremena je bilo i za razgledavanje Kotora, grada pod zaštitom UNESCO-a, u kojem veliki broj crkava i muzeja svjedoči o kulturno-povijesnom bogatstvu tog kraja. Na svakom od navedenih mjesta pobožne hodočasnike dočekali su ljubazni domaćini, svećenici don Pavao Medač, kancelar kotorske biskupije, don Robert Tonsati, župnik u Mulu, te don Srećko Majić, župnik u Perastu. Nakon što bi nas ljubazno pozdravili, ukratko bi nam osvijestili povijest dotične crkve i mjesta, te bismo svaki puta molitvom zahvalili Bogu na susretu i primljenim milostima.
Dobrota:
Nedjeljna euharistija zahvale
Posljednjeg dana hodočašća slavili smo nedjeljnu euharistiju u crkvi sv. Eustahija u Dobroti, naselju u blizini Kotora. Potpuno ispunjena crkva posebno se dojmila mjesnog župnika don Pavla Medača jer se na nedjeljnim misama obično okupi tek desetak vjernika. Za nedjeljno evanđelje o obraćenju carinika Zakeja biskup Ivica je rekao da dolazi «kao naručeno» u Godini milosrđa i na ovom hodočašću, kako bi bolje razumjeli smisao jubilarne godine.
«U današnjem evanđelju riječ je o obraćenju i o povratku uzete imovine. Zakej kaže Isusu: ‘Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.’ Danas, nažalost, ako je netko nešto opljačkao, opljačkano ne vrati, a onda ga još na račun društva treba hraniti u zatvoru. Zakej nadoknađuje nanesenu štetu s kamatama. To je Godina milosrđa. Samo što mi po toj godini milosrđa ne nadoknađujemo učinjenu štetu, nego nam je Bog u svome milosrđu oprašta, briše, ne spominje se više», objasnio je biskup Petanjak.
Poučio je hodočasnike kako svaki put kad se ispovijedamo i kajemo za svoje grijehe dobivamo oproštenje od Boga: «Svaka ispovijed i odrješenje je milosrdni čin Božji, ali i nakon ispovijedi ostaju posljedice našeg grijeha. Ostaje šteta koju smo drugima nanijeli. Zato vjerujemo da kad završimo ovozemaljski život da će nam i nakon smrti biti potrebno neko određeno vrijeme da se svega toga negativnoga ostavimo, očistimo, na neki način isplatimo dug drugima nanesen, prije nego budemo mogli gledati lice Božje. Potrebno je neko vrijeme prije nego što možemo Boga gledati. Godina milosrđa upravo oprašta taj dug koji smo godinama akumulirali, pa bi se moglo reći da onaj tko bi se iskreno ispovjedio i pokajao za svoje grijehe i izmolio još ovo što je potrebno na nakanu Svetog Oca, da umre išao bi u nebo direktno, bez onoga ispaštanja za počinjena nedjela. Preskočio bi čistilište. Tako možemo govoriti o dvostrukom milosrđu. Milosrđu nad milosrđem. Mi poput carinika Zakeja ne vraćamo četverostruko za učinjenu štetu, nego nam Bog sve to što bismo na ovaj ili onaj način trebali vratiti, milosrdno oprašta. To je Godina milosrđa. Više od toga ne može ni Bog dati. Ali to milosrđe trebamo i mi drugima darivati.»
U nastavku propovijedi biskup se zaustavio na samom Zakeju «jer nam on daje više nego dovoljno materijala za razmišljanje o nama, našim suodnosima s drugima, kako nas vide drugi, kako mi, a kako Bog».
«Zakej je šef i bogat, ali ima i on svojih mana na koje ne može utjecati. Niska je rasta pa ne može vidjeti Isusa jer ga nitko ne pušta u prvi red. Ako hoće svoju znatiželju ispuniti mora se popeti na visoko, makar zna da će ga taj čin koštati izrugivanja jer će ga drugi vidjeti kako se vere po drvetu k’o majmun, ali tu je zapravo početak svakog obraćenja. Zakej je morao u sebi pobijediti sve to ogovaranje i ako želiš napraviti zaokret u životu moraš imati hrabrosti povući i takve poteze gdje ćeš postati predmetom ismjehivanja, ali unatoč svemu tome ipak moraš učiniti ono što osjećaš da je potrebno. Ogovarat će te i pajdaši i oni koji su protiv tebe. Ako želiš pobijediti sve to, ne smiješ slušati što govore ovi ili oni, ni tvoji dosadašnji prijatelji ni neprijatelji. Ne smiješ slušati što drugi govore o tebi», savjetovao je biskup Petanjak i na kraju uputio još jednu po ruku: «Prije naše želje postoji želja Boga koji želi vidjeti nas. Zakej traži Isusa ali i Isus traži Zakeja. I Isus ga zove po imenu. Za Isusa svaki čovjek ima svoje ime, tj. ima svoje dostojanstvo. Kakav god da je, on ima svoju vrijednost čovjeka. Kad se ta dva pogleda spoje, naš i Božji, onda nastaje spasenje. Ako želimo istinski susret s Bogom onda ćemo biti spašeni.
Na kraju euharistijskog slavlja u Dobroti biskup se zahvalio svima koji su sudjelovali u organizaciji hodočašća «Putevima hrvatskih svetaca», svim hodočasnicima, te Gospodinu na podarenom lijepom vremenu. Posebice se zahvalio svom tajniku vlč. Saši Ilijiću kao glavnom organizatoru i koordinatoru putovanja, te pozvao hodočasnike da se još jednom okupe 13. studenog na misama zahvalnicama za Godinu milosrđa u Krku, Osoru i Rabu, što je ujedno i misa zahvalnica za ovo hodočašće.
Vlč. Ilijić je pak zahvalio službenim fotografima Nadiju Kralju i Walteru Salkoviću te «Autotransu», njegovim vozačima i djelatnicima agencije «Atravel» koji su besprijekorno organizirali zahtjevno putovanje «Putevima hrvatskih svetaca», te na kraju i biskupu koji je prihvatio ideju da se organizira ovo hodočašće u Zaljev hrvatskih svetaca te nas je svojom pastirskom blizinom i riječju hrabrio i vodio.
Na dugom putu prema kvarnerskim otocima svi smo stali na kasnom ručku u «Etnolandu» u Pakovom Selu. Svakim prijeđenim kilometrom bili smo bliže domovima i svojim dragima. Prebirući po sjećanjima slike dupkom punih crkava, dobrotu i jednostavnost lokalnih svećenika, riječi iz propovijedi… svatko je u srcu mogao odlučiti barem pokušati pronaći svoj put svetosti u ovom zemaljskom životu.
Sonja i Walter Salković