Dani radosti i zajedništva svih
Kotorska biskupija je s velikom radošću dočekala veliko hodočašće vjernika Krčke biskupije predvođenih biskupom mons. Ivicom Petanjkom i brojnim svećenicima. Ovo je prvo u povijesti zabilježeno hodočašće koje je okupilo tako veliki broj vjernika iz jedne biskupije. Za cjelokupnu Kotorsku biskupiju, koja kao jedna od samo dvije biskupije u Crnoj Gori skrbi o katoličkoj manjini u ovoj državi, to je bilo potpuno drugačije od mnogih hodočašća ili posjeta: bio je to istinski dar kršćanskog zajedništva u vjeri i radosti. Mnogi od krčkih vjernika po prvi puta su se susreli s ljepotom Boke Kotorske i umjetničkim nasljeđem ove drevne biskupije, ali mnogo važnije od toga po prvi puta su mogli moliti na svetim mjestima na kojima se štuju bokeljski sveci. Mogli su vidjeti i dodirnuti svete moći bl. Gracije iz Mula i bl. Ozane Kotorke, te vidjeti krstionicu u kojoj je posvetnu milost primio sv. Leopold. Zahvaljujući izuzetnoj organizaciji, hodočasnici su došli dobro duhovno pripremljeni te su mogli zdušno sudjelovati u svim molitvenim točkama. S druge strane, župnici domaćini, upravitelji svetišta i domaći vjernici nisu skrivali svoju radost zbog ovakvog izvanrednog događaja: lijepo je bilo ponovno vidjeti oživljene bokeljske crkve pjesmama i molitvama tolikog broja vjernika. Mnoge su crkve bile premalene da bi primile sve hodočasnike odjednom. Posebno je lijepo bio doživljaj blizine zajedništva u vjeri, koju lokalni vjernici ispovijedaju u manjini: svi su bili preplavljeni osjećajem pripadnosti jednoj obitelji premda razasutoj po cijelom svijetu, Katoličkoj Crkvi. Dok je ovo hodočašće vjernicima Krčke biskupije zacijelo donijelo brojne duhovne plodove, za Kotorsku biskupiju je također bilo plodonosno: bili su to istinski dani radosti i zajedništva, dani duhovne okrijepe koji će se zlatnim slovima upisati u povijest biskupije.
Don Robert Tonsati, župnik na Mulu
Hvala ti Bože što sam bila na hodočašću
U trenutku kada sam čula da naša biskupija organizira hodočašće Putevima hrvatskih svetaca, moja duša poželjela je otisnuti se na to putovanje. Razmišljala sam o tome da o „stranim“ svecima znam puno više, a da o „svojima“ zapravo znam tako malo ili gotovo ništa. Zato sam bila uistinu sretna što ću biti sudionica u hodočašću hrvatskim blaženicima i svecima.
Potresno klanjanje
Prvog dana krenuli smo s našeg otoka prema Nacionalnom svetištu sv. Nikole Tavelića, gdje smo prisustvovali euharistijskom slavlju. Tu su nas naši franjevci dočekali veselih lica i s okrepom. Odmah mi je palo na pamet kako su nekada hodočasnici kretali na put bez torbi napunjenih hranom, pićem i drugim potrepštinama… Kretali su na put praznih ruku, ali zato su srca bila ispunjena nadom. Prije samog euharistijskog slavlja, brat franjevac nas je kratko upoznao sa životom sv. Nikole Tavelića i njegovim putem do svetosti. …
Put nas je dalje odveo do Dubrovnika gdje smo drugog dana hodočašća u katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije imali euharistijsko klanjanje koje je bilo duhovno snažno. Među tolikim mnoštvom ljudi poželjela sam biti nasamo sa svojim Spasiteljem. Reći mu ono što me brine, što me muči, što me boli… Prignute glave molila sam dok su se tople i tihe suze slijevale i pratile jedna drugu. Obazrevši se oko sebe shvatila sam da nisam jedina potresena. Ljudi su svaki u svojim mislima zazivali Spasitelja i svaki mu je na svoj način donosio svoje brige i boli. Slušajući riječi predvoditelja klanjanja, posebno su me se dojmile molitve „Isusovih pet rana“ za izlječenje rana grijeha.
Rana desne ruke – rane grijeha zbog kojih nismo mogli oprostiti sebi i drugima.
Rana lijeve ruke – rane grijeha koje smo mi svojim grijesima drugima prouzročili.
Rana desne noge – rane grijeha koje svakodnevno činimo i kojih se toliko puta ne želimo odreći.
Rana lijeve noge – rane grijeha propusta i činjenja dobra drugima.
Rane boka i srca – rane grijeha srama kada bježimo od milosti.
Najveći pečat na mene je ostavila peta rana jer sam u njoj najviše prepoznala sebe. Često puta bježim od Božje milosti misleći da ju možda nisam zaslužila u tolikoj mjeri ili da mi se daje previše, a ja nemam čime uzvratiti. Zaslijepljena tim sramom često puta ne vidim ono bitno, a to je blizina ljubavi Božje. Uslijedilo je zatim grličenje, a nakon toga slobodno vrijeme. Svoje slobodno vrijeme iskoristila sam za posjet našim časnim sestrama franjevkama od Bezgrešnog začeća koje služe u Novalji. Susret s njima pobudio je u meni radost i neobično veselje. Tu su nam pokazale svoju kapelu u kojoj čuvaju izuzetno vrijedne slike. Put nas je dalje odveo do Herceg Novog, rodnog mjesta sv. Leopolda Mandića. Tu smo euharistijsko slavlje imali u crkvi sv. Leopolda Mandića koju je predvodio kotorski biskup mons. Ilija Janjić. U propovijedi našeg biskupa Petanjka koji je pričao o životu svetog Leopolda u sjećanje mi se urezala njegova poruka kada je rekao da svetac može sve izmoliti za druge, ali za sebe ništa ne može izmoliti. U tom trenutku razmišljala sam kako sam ja čista suprotnost svecima i kako stalno iznova i ponovno sebično molim za sebe. Razmišljajući o tome, sjetila sam se tolikih dragih ljudi za kojih bi mogla učiniti barem jedan mali odmak od svoje sebičnosti…
Milost otvorenosti riječi
Trećeg dana hodočašća put nas vodi prema gradu Kotoru. U katedrali sv. Tripuna slavimo euharistijsko slavlje. Tu nam je biskup Petanjak propovijedao o svecima koje ćemo posjetiti toga dana. Ono što mi je bilo zanimljivo o njihovim životima je to da su se i Ozana Kotorska i Gracija iz Mula obratili zbog jedne riječi tj. propovijedi koju su slušali na svetoj misi. Razmišljala sam o tome kako se ja uvijek iznova oduševim propovijedima, ali da zapravo imam tako malo snage da promijenim sebe. Pitam se koliko je bila snažna ta riječ kad su Ozana i Gracije zbog nje iz temelja promijenili svoje živote i što sprečava nas da to isto učinimo? Odmah mi padaju na pamet riječi jedne druge svetice, Majke Terezije, koja je rekla da je ego taj koji nas priječi na našem putu svetosti. Nakon svete mise četiri grupe hodočasnika otisnule su se svaka prema svojoj postaji. Naša grupa je prvo posjetila crkvu sv. Marije u kojoj se nalazi tijelo blažene Ozane Kotorske. Tu smo čuli detalje o njenom životnom putu. Ona se naime, nakon propovijedi jednog petka kada je slušala izvještaj o strašnoj Kristovoj muci i umiranju, odlučila postati redovnicom i donosi odluku provoditi život takozvanih „zazidanih djevica“. Kao redovnica u svojoj „ćeliji“ provodi pedeset godina svoga života. Nakon toga odlazimo u Muo, blaženom Graciji od Mula. On se također obratio slušajući propovijed pučkog misionara. Odlučuje postati redovnik augustinac. Imao je dar proricanja i savjetovanja, a posebno se isticao u posredovanju u pomirenju sukobljenih strana. Slušajući o njemu razmišljala sam kako je ljudima u životu najveći problem oprostiti i pomiriti se. Iz iskustva znam da je najlakše oprostiti ljudima s kojima nismo baš povezani i da me njihove riječi baš i ne pogađaju previše. Ali ono najteže je oprostiti ljudima koje volimo, koji su nam dragi i koji su dio naših života. U toj boli i nemoći, Bog se pobrinuo za nas tako što nam je dao svece da se njima obraćamo u takvim potrebama. Jedan od njih je i blaženi Gracije. Obogaćeni duhovno krenuli smo prema otočiću Gospe od Škrpjela. Svećenik nas je uveo u povijest samog nastajanja otočića koji je zapravo umjetno sagrađeni otok na jednoj hridi. To je zavjetno Svetište pomoraca.
Zadnji dan hodočašća euharistijsko slavlje slavili smo u Dobroti, u prekrasnoj crkvi sv. Eustahija čiji prezbiterij krasi zidni mozaik „Hvala tebi Bože što sam bio na ovome svijetu“. Emotivno je bilo slušati svećenika koji je sa suzama u očima rekao da se ne sjeća kada je ta crkva bila toliko ispunjena vjernicima kao što je to bilo na ovoj svetoj misi. Nakon toga, puni dojmova, uputili smo se prema svojoj biskupiji i našim kućama. U srce su mi se utisnule slike i riječi svećenika Kotorske biskupije, njihovog otvorenog i radosnog dočeka nas vjernika.
Svi mi koji smo pozorno slušali mogli smo puno toga naučiti i obogatiti se duhovno. Imali smo priliku čuti i vidjeti život naših svetaca. Iz njihovih života naučiti kako se postaje svetim. Prekrasne biskupove propovijedi, iz kojih se uvijek dademo poučiti novim stvarima i koje uvijek daju jednu novu dimenziju onome što već znamo, bile su nam duhovnom hranom i rastom na ovom hodočašću. Još jedino mogu zamoliti Isusa da mi pomogne da i ja poput naših svetaca i blaženika, uspijem barem jednom u životu, ne tražiti ništa za sebe već pokušati s radošću i veseljem ponijeti tuđe suze i boli. I na kraju, pada mi na um jedna misao koja me prati već duže vrijeme …
“Svecem se ne rađa, svecem se postaje“.
Ivana Kralj, Novalja
Dojam generalnog vikara naše biskupije, protkan zanimljivim detaljima
Sasvim posebno hodočašće…. otkrivanja ljepote
Svaki osobni ili zajednički odlazak iz svoje svakodnevice ostavlja neke tragove, dojmove… pa tako i naše Biskupijsko hodočašće Putevima hrvatskih svetaca u jubilarnoj Godini milosrđa. Obično hodočastimo u Rim, Lourdes, Fatimu, Jeruzalem… posjećujemo velika svetišta Austrije, Njemačke, Poljske… ali rijetko u naša svetišta po Hrvatskoj i susjednim zemljama. Bilo je to prvo biskupijsko hodočašće tragom hrvatskih svetaca i blaženika, i prvo biskupijsko hodočašće tako mnogobrojno kao ovaj put! Bila su to mjesta i krajevi nekima već poznati, poput Šibenika, Dubrovnika, Boke Kotorske… No, upravo zbog brojnosti, bilo je to vrlo zahtjevno hodočašće, jer je u pojedinim mjestima bilo pitanje prihvata tolikog broja vjernika u pojedinim crkvama, te mogućnosti parkiranja i slično. Sve to je prevladano odličnom organizacijom, ali i zalaganjem naših domaćina koji su nas dočekivali…
Na hodočašću smo bolje upoznali našeg prvog kanoniziranog sveca, sv. Nikolu Tavelića i sv. Leopolda Bogdana Mandića u njihovim rodnim gradovima Šibeniku i Herceg Novom, te i nama vjernicima, manje poznatih Božjih ugodnika, blaženoga Graciju iz Mua i blaženu Ozanu Kotorsku.
Hodočasnicima su posebno molitveni susreti, osobito sv. mise slavljene s našim ocem Biskupom i prisutnim svećenicima bile nešto što se doimalo duhovno obogaćujuće.
Gdje god smo došli, naši domaćini iskazali su nam posebnu pažnju i ljubaznost, predstavljajući nam svoje vjerske i kulturne ljepote. U znak pozdrava i dobrodošlice dočekivali su nas zvonjavom sa crkvenih zvonika. Posebno nas je svojim milozvučnim tonovima dirnula svečana zvonjava sa tornjeva kotorske katedrale svetoga Tripuna koja ove godine slavi svoju 850. obljetnicu posvete (1166.-2016.).
I posljednji zajednički molitveni liturgijski susret, u nedjelju 30. listopada u Dobroti, u prelijepoj župnoj crkvi svetog Eustahija, ostavio je posebno upečatljiv dojam. Naime, dok nam je mjesni župnik don Pavao Medač govorio o župnoj crkvi, sagrađenoj u drugoj polovici 18. stoljeća, iz koje je iznio dio klupa da bismo mi mogli u nju stati, vidjevši pred sobom dupkom ispunjenu crkvu, bio je vidljivo ganut… jer, kad je crkva bila sagrađena za vrijeme Mletačke vladavine, u Dobroti je bilo više od pet stotina vjernika a danas nedjeljom ima na svetoj misi svega pet vjernika i nekoliko časnih sestara!
Tako smo na svakom koraku našega hodočašća mogli osjetiti, od pojedinog župnika do kotorskog biskupa mons. Ilije Janjića, da je naš dolazak i za njih bilo vjerničko ohrabrenje i obostrano duhovno obogaćenje. Kažu nam, da su i crnogorski mediji popratili u vijestima naš dolazak u Boku Kotorsku.
Bilo je to hodočašće koje nam je otkrilo ljepotu u osobama i krajolicima koji su nam relativno bliski…
F. Velčić
Ovo hodočašće je za mene bilo posebno i nezaboravno iskustvo. Smatram se blagoslovljenom što sam u ovoj Godini milosrđa bila dio toga, te hodila putevima naših svetaca kroz koje sam, u zajedništvu vjernika, osjetila, čula i vidjela Isusa.
Ana Begić, Lošinj
Osjećam se počašćeno od Boga što mi daje mogućnost, a posebno zdravlje, da uopće mogu sudjelovati na našim biskupijskim hodočašćima. Zato sam presretna i zahvalna! Na „Putevima hrvatskih svetaca“ bilo mi je prekrasno… U autobusu ugodno društvo i odličan voditelj, lijepo vrijeme, lijepa mjesta koja smo posjetili, naše zajedništvo na misama, biskupove propovijedi i šala… Divota! A najveći dojam na mene su ostavili svećenici u Boki Kotorskoj koji su nas dočekali toplo, onako od srca. Bili su ganuti, kao i mi, sa suzama u očima, kad su vidjeli onoliko nas u svojim velebnim, lijepim crkvama, koje su inače, na žalost, skoro prazne.
Andrijana Štokić, Barbat
Cijelo hodočašće je za mene bilo prožeto s puno emocija, zajedništva i Božje prisutnosti. Sva mjesta koja smo posjetili odišu mi jednom posebnošću i teško mi je neko posebno izdvojiti. Svako mi za sebe zrači jednom posebnom ljepotom, jednostavnošću i skromnošću, kao da na taj način govore i o svecima i blaženicima koji se u njima štuju. Voljela bih da mi njihovi životi budu nadahnuće na mom životnom putu.
Anamarija Matušan, Rab
