Učinio nas Duh Sveti vječnim darom za tebe

dr Bozidar Mrakovcic

Piše: dr. Božidar Mrakovčić

Dio mise koji slijedi nakon pjesme Svet i završava s doksologijom „Po Kristu, s Kristom i u Kristu…“ zove se euharistijska molitva.

Rimski misal nudi svećeniku na izbor četiri euharistijske molitve; treća sadrži dvostruko zazivanje Duha Svetoga ili dvije epikleze (od grčkog epikaleo = zazivati). Prva epikleza je molitva koju svećenik moli ispruženim rukama nad kruhom i vinom: „Stoga te smjerno molimo, Gospodine, udostoj se tim istim Duhom posvetiti ove darove, koje ti donosimo za žrtveni prinos, da postanu Tijelo i Krv tvoga Sina…“ Drugi put svećenik zaziva Duha Svetoga nakon podizanja kada moli: „Pogledaj, Gospodine, prinos Crkve svoje, onu istu žrtvu po kojoj si nam darovao pomirenje: okrijepi nas Tijelom i Krvlju Sina svoga, ispuni njegovim Svetim Duhom te u Kristu budemo jedno tijelo i jedan duh“. Svećenik potom nastavlja: „Učinio nas Duh Sveti vječnim darom za tebe da zadobijemo baštinu s tvojim odabranicima…“. Iz ovih molitava se dade zaključiti da Crkva slaveći misu ne prinosi samo Isusovu žrtvu nego zajedno s njegovom žrtvom prinosi i samu sebe. U kojem su odnosu ova dva prinosa? Što to znači postati „vječnim darom“ za Boga?
Uloga Duha Svetoga u preobrazbi Isusove smrti i euharistijskih darova
Već na prvi pogled je jasno da su i jedna i druga žrtva u najužoj vezi s Duhom Svetim. Duh Sveti je onaj koga se zaziva da preobrazi kako kruh i vino u Kristovo Tijelo i Krv tako i vjernike u „vječni dar“ za Boga. Može se također reći da prva preobrazba omogućuje onu drugu. Blizina zaziva „okrijepi nas Tijelom i Krvlju Sina svoga“ i „ispuni nas njegovim Svetim Duhom“ sugerira de se okrepa koju primamo po pričesti zapravo sastoji u ispunjavanju Duhom Svetim koji ima snagu vjernike učiniti „vječnim darom“ za Boga.
Zašto za pretvorbu nije dovoljno ponoviti riječi koje je Isus na posljednjoj večeri izrekao nad kruhom i vinom nego Crkva prije toga zaziva Duha Svetoga da te darove posveti? Euharistija, kako ona prva na posljednjoj večeri tako i svaka poslije, je žrtveni prinos. Isusove geste i riječi nad kruhom i vinom jasno ukazuju na žrtveni karakter euharistije. Isus lomi kruh i daje ga učenicima govoreći da je to njegovo tijelo koje se za njih predati. Biblijska antropologija sugerira da Isus predajući svoje tijelo prinosi ne samo svoju tjelesnu nego i duhovnu dimenziju, odnosno čitavu svoju osobu. Štoviše tijelo ovdje označava čitav Isusov život, od prvog do posljednjeg časa njegova utjelovljenja. Nakon kruha Isus pruža svojim učenicima čašu s vinom govoreći da je to njegova krv novog i vječnoga saveza koja će se proliti za njih i za sve ljude na otpuštenje grijeha. Krv označava Isusovu smrt. Pošto je darovao kao žrtvu svoj život, Isus prinosi također i najdragocjeniji njegov dio, svoju smrt.
Kao cilj svoje sebedarne žrtve Isus navodi oproštenje grijeha i uvođenje u novi savez, u novo zajedništvo s Bogom. Ovakav cilj potvrđuje da se radi o pravoj žrtvi, jer cilj svake žrtve je uspostavljanje komunikacije i zajedništva između čovjeka i Boga. Da bi žrtva bila dostojna Boga koji je svet i ona sama mora biti sveta. U Starome zavjetu je oganj bio taj koji je prinesenu životinju posvećivao (latinski žrtvovati – sacrificare – znači učiniti svetim). Valja ovdje napomenuti da se u hramskom kultu u Jeruzalemu koristio isključivo oganj koji ima božansko porijeklo, tj. vatra od groma. Ta je vatra pretvarala žrtvovanu životinju u dim koji se uzdizao k Bogu u nebo. Vatra pak koja je preobrazila Isusovu smrt u žrtvu koja donosi oproštenje grijeha i ujedinjuje s Bogom je prema Poslanici Hebrejima Duh Sveti, božanska osoba koja povezuje Oca i Sina u ljubavi. Autor Heb tvrdi da Kristova krv ima moć „očistiti savjest našu od mrtvih djela“ zato jer Krist „po Duhu vječnom samoga sebe bez mane prinese Bogu“ (Heb 9,14). Snagom toga Duha Isus preobražava svoju smrt u čin savršene poslušnosti nebeskom Ocu i ljubavi prema braći ljudima. Isusova smrt nije tragični kraj njegova života i konačni rastanak od njegovih učenika nego izraz njegove posvemašnje ljubavi. Isus dobrovoljno prihvaća smrt „budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio“ (Iv 13,1). Budući da ljubav uvijek rezultira životom Isusova smrt pretvorena u čin ljubavi nije mogla nego dovesti do života i to ne samo za Isusa nego i za sve koji su istim Duhom s njime sjedinjeni.
Uloga Duha u preobrazbi našeg života i smrti
Duh koji je preobrazio Isusovu smrt u žrtvu novoga saveza u misi preobražava kruh i vino u Isusovo Tijelo i Krv, a nas u „vječni dar“ za Boga. Što to mi kao vjernici u misi prinosimo očekujući od Duha Svetoga da naš prinos preobrazi u žrtvu koja će biti Boga dostojna? Budući da u euharistijskoj molitvi molimo Boga da u prinosu Crkve prepozna žrtvu svoga Sina očito je da smo i mi kao vjernici pozvani prinijeti ono isto što i Isus Krist: naše tijelo i krv, odnosno čitav naš život kao i naše umiranje. Nijedna žrtva se naime ne događa bez odricanja. Biti „vječni dar“ za Boga znači odreći se svake sebičnosti, svega onoga što nas sprječava da s našim bližnjima budemo „u Kristu … jedno tijelo i jedan duh“. Međutim ne smijemo zaboraviti na pozitivan vid žrtve, na Duha Svetoga koji svaku prigodu našeg života može pretvoriti u čin ljubavi. Tako npr. i radost je prilika za žrtvu, prigoda da izrazimo svoju ljubav prema Bogu, ukoliko se ne radujemo sebično nego, zaboravljajući sami sebe, priznamo sa zahvalnošću da nam sve od Boga dolazi.
Isus, nakon što je na posljednjoj večeri riječju predao svoje tijelo i krv, već slijedeći dan je to učinio i djelom i to u potpunosti, svojom smrću na križu. Mi na misi molimo da nas Duh Sveti učini „vječnim darom“ za Boga. Pretvara li se i naša riječ u djelo? Ako ne nije li to zato jer mislimo da možemo gorjeti bez vatre Duha Svetoga? Pričešćujući se primamo dar Duha Svetoga koji je predokus vječnoga zajedništva s Bogom. Međutim u tom zajedništvu ostajemo samo ako dopustimo poput Isusa da nas Duh Sveti svakodnevno preobražava u „vječni prinos“ za Boga.

Print Friendly, PDF & Email