Uz početak nove školske godine

Za cjeloviti proces odgoja i obrazovanja

Dobro se sjećam jednog susreta s rodite­ljima krizmanika prije nekoliko godina. Skupinu su činili dragi ljudi koje nisam običavala vidjeti u crkvi. Zamolila sam ih na po­četku, prije uvoda, da dovrše rečenicu: Za mene je kršćanin…. Dobiveni odgovorili su me iznenadili i obradovali. Spremila sam te papiriće kao pravo blago i podsjetnik na istinu da u dubini duše svi znamo što je ispravno, ali smo skloni površno se priklanjati dnevnim vjetrovima, uljuljavati se u duhovnu letargiju i ne činiti ništa.

A što je to tako dragocjeno pisalo na papiri­ćima? Sasvim jednostavne, ali istinite riječi… čovjek koji moli svaki dan, voli sve ljude, poštuje Božje zakone, sluša drugoga, vidi kada je netko u potrebi, poštuje Crkvu, živi u skladu sa svojom vjerom, redovito ide na svetu misu, radi dobra djela … Pročitali smo napisane misli i razgovara­li, a odgovori na osobnoj razini, činim li ono što sam napisao i jesam li zapravo kršćanin, ostali su u skrovitosti srca, na Božjem terenu. Meni se pak sjećanje na tu večer sve češće vraća.

Razlog je tome sve popularnija fraza Katolik sam, ali… ne slažem se sa svime što Katolička Crkva uči, ne prakticiram sakramente, mislim da je Crkva u svom nauku zastarjela, sumnjam u potpunu autentičnost Biblije, moje će dijete sad malo na etiku, vjera je osobna stvar pojedinca i ne treba ju očitovati u javnosti. Sve češće susre­ćem „katolike“ koji se tako stavljaju iznad auto­riteta Crkve za koju znamo da ju je postavio sam Krist, iznad autoriteta Biblije za koju znamo da je istinska riječ Boga samoga pa ludo procjenjuju što je tu istinito, a što nije. Stvara se neka nova religija pod nazivom Katolik sam, ali… neki miks sačinjen po vlastitom ukusu, na temelju sviđanja i osobnih procjena. Takvima je možda najbo­lje odgovorio nadbiskup Fulton Sheen rekavši: „Jednostavno je. Onaj tko govori: katolik sam, ali – nije katolik.“ Ili još bolje, sam Bog nam go­vori u knjizi Otkrivenja „Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta. (Otk 3,15-16)„ Jesam katolik ili nisam? Nema trećeg, nema ali.

Zašto je važno to pitanje postaviti na početku nove školske i pastoralne godine? Promisliti nam je što očekujemo i što zapravo kao kršćani želimo postići, za sebe, svoju djecu, svoju župu? Treba zastati. Ne odgađati iz danas u sutra. Od­lučiti želimo li rasti u pravoj spoznaji Boga ili se pustiti da nam službenici nekih drugih vrijed­nosti i interesa nameću svoje istine, vrijednosti i stavove. Treba stati pod Kristovo svjetlo od kojeg smo se udaljili jer u mraku se slabo razabire kako se silni novci troše da nas se uvjeri kako nas Cr­kva sa svojim stavovima unazađuje. Vrijeme je da prestanemo biti naivni i nasjedamo na priču o modernim vremenima u kojima eto daleki, sta­romodni, biblijski Bog više ne može pratiti razvoj i napredak današnjeg čovjeka pa ga je ovlastio da sebe učini bogom koji smije činiti što želi. Samo se treba pozvati na ovakva i onakva ljudska prava i njegovo je božanstvo nedodirljivo.

Pred nama je nova prilika da poput našeg Gospodina uskliknemo Evo, sve činim novo!

Čudesan trokut i početak školske godine

Sagledajmo stvarnost kakva je. Čovjek je oso­ba, biće satkano od materije i duha. Vrhunsko biće, neprocjenjivo, dar Božji majci i ocu. Ve­lika je to odgovornost i trebat će pred Bogom obrazložiti sve što smo propustili učiniti. Odgoj cjelovite, zrele osobe je sigurno jedan od najod­govornijih i najzahtjevnijih zadataka koji nam je Bog povjerio i zato je obitelj nezamjenjiva odgajateljica. U njoj se stječu prva općeljudska i vjernička iskustva, pozitivna ili negativna. I ništa i nitko kasnije nedostatak toga odgoja ne može nadomjestiti.

Ni škola. Ona je mjesto napretka u kojoj samo dobro posađena biljčica donosi dobre plodove. Škola je mjesto u koje roditelji s puno povjerenja dovode svoju djecu i s pravom oče­kuju pozitivne rezultate odgojno-obrazovnog rada. Njihovo je dijete biće duha i tijela i imaju pravo očekivati takav odgoj i takvo obrazovanje koje neće zanemariti niti jednu sastavnicu dječje osobnosti. Eto, zato je i vjeronauk u školama. Da bi taj proces odgoja i obrazovanja bio cjelovit, a nije krnj, osakaćen. Jer je škola odgojno-obra­zovna ustanova, mjesto odgoja cijeloga čovjeka. Tako je bilo od početka školstva, ali nažalost neke nove liberalne vode tu istinu nastoje poto­piti. Ujedinjeni na istom zadatku roditelji, učite­lji i katehete mogu odgojiti velike ljude i istinske vjernike, …a to nećemo moći budemo li šizofre­no vukli svatko na svoju stranu.

Po pitanju razlikovanja vjeronauka u školi i župne kateheze često ima nerazumijevanja i brkanja pojmova. Prema Planu i programu Ka­toličkog vjeronauka u osnovnim školama glavna „svrha katoličkoga vjeronauka u osnovnoj školi sustavno je i skladno …upoznavanje katoličke vjere na informativno-spoznajnoj, doživljajnoj i djelatnoj razini radi postignuća zrelosti kršćan­ske vjere i postignuća cjelovitoga općeljudskoga i vjerskoga odgoja učenika koji žive u svojem re­ligioznom i crkvenom, kulturnom i društvenom prostoru “ dok je svrha župske kateheze uvođe­nje u što dublje iskustvo vjere i poticaj na aktiv­no življenje svoje vjere u crkvi i društvu.

Znam da će netko pomisliti Dubravka je vje­roučiteljica i mora tako govoriti (kao što mi je svojevremeno jedan učenik prenio komentar od kuće). Bilo bi to tužno i meni na propast jer kako kaže sv. Pavao sve što ne činiš po čvrstom uvjerenju grijeh je. (usp. Rim 14,23)

Riječ dvije o reformi

Kurikularna reforma. Toliko je toga rečeno i puno toga što je trebalo biti rečeno, prešućeno je. Ljeto smo dočekali s osjećajem da se radi o biti ili ne biti. Bila su je puna usta, naslovnice, potpisivalo se za, vikalo se protiv, a nažalost malo je bilo upućenih, malo onih koji su pročitali, ana­lizirali, razmišljali, donosili vlastite stavove na temelju činjenica. O njoj su govorili mnogi koji znaju i koji ne znaju što znači da famozna riječ. Baratalo se pojmovima dnevnopolitičkih naba­civanja ovih i onih, lijevih i desnih. Kad je lonac prekuhao oglasila se struka i akademska zajedni­ca, nažalost prekasno za smirivanje duhova.

Tih sam se dana prisjetila knjige Pomrčina sunca Michaela D. O’Briena i odlične misli kako „mediji mijenjaju mišljenje ljudi da ga oni, ko­risteći se selekcijom vijesti izobličuju, da truju ljudski um sugerirajući im zaključke i proizvo­deći dojmove.“ Kao što napisah na samome po­četku, ako se udaljimo od Svjetla lako se izgubiti u šumi raznoraznih istina. I eto nas u masi, viče­mo za stvar o kojoj ne znamo gotovo ništa.

O čemu se zapravo radi?

Naš je školski sustav zastario. Sveobuhvatne promjene su nužne i hitne. Još 2006. krenulo se s HNOS-om (Hrvatski nacionalni obrazovni standard) koji se nakon početnog zanosa poka­zao nedorečen i pretenciozan jer za njegovu pro­vedbu u školama nisu stvoreni uvjeti. Potrošeno je po nekim procjenama 870 milijuna kuna. Vrijeme je odmicalo, a o HNOS-u se sve manje govorilo. Na njemu kao temelju napravljen je 2011. NOK (Nacionalni okvirni kurikulum), još četiri godine i još potrošenih milijuna. Silni su novci uloženi i u edukaciju nastavnika, a onda je i ta priča utihnula. I eto nas pred novom re­formom, razvikanom u dosad neviđenoj mjeri.

Istina je, u pet mjeseci petstotinjak ljudi je napravilo ogroman i hvale vrijedan posao, napi­sano je 52 dokumenta na preko 3000 stranica. Nakon objave dokumenata krenula je stručna pa javna rasprava koja je trajala …prekratko. I tada je sve krenulo naopako. Jer koji je to ge­nijalac uspio pročitati, analizirati, napisati kva­litetne sugestije i primjedbe na tako opsežan dokument u tako kratko vrijeme. Kao voditeljica Županijskog stručnog vijeća vjeroučitelja i sama sam aktivno bila uključena u taj proces. U izu­zetnoj stisci s vremenom, od strane samo našeg vijeća, napisano je 24 stranice primjedbi i suge­stija na Prijedlog kurikuluma Katoličkog vjero­nauka. Pristiglo je više od 35000 primjedbi na sve dokumente.

Dojam da ponovno netko želi učiniti nešto na brzinu dok se većina ne snađe postajao je u javnosti sve snažniji. Kritiku i pregršt stručnih recenzija na Prijedlog kurikuluma uputila je i akademska zajednica te znanstvenici Instituta Ivo Pilar nazivajući ga konfuznim, nejasnim, dvosmislenim i neznanstvenim. Oglasili su se i stručnjaci iz STEM područja (znanost, tehno­logija, inženjerstvo i matematika) koji nisu bili uključeni u rad radne skupine. Dio struke povje­sničara izrazio je veliko nezadovoljstvo zastuplje­nošću novije nacionalne povijesti i činjenicom da u izradi Prijedloga nije sudjelovao nitko iz Insti­tuta za povijest. Neki su vodeći književnici digli glas na izbor lektire koji vrvi erotikom i porno­grafijom, a na popisu nisu pronašli oca hrvatske književnosti Marka Marulića. Nema rastereće­nja gradiva o kojem se toliko govorilo. Vjeronauk se pretvara u nekakvu religijsku kulturu.

Nastaje kaos, sasvim legitimno jer zato ra­sprave i služe. Ali uskoro se pokazuje nešto neo­bično. Naime, kreću medijske prozivke onih koji su se usudili reći da ne treba žuriti, da je doku­ment dobar ali ga je potrebno revidirati, da su neka područja potpuno zanemarena i da treba uključiti još novih ljudi, da recenziju ne mogu raditi isti ljudi koji su tekstove pisali jer to na­prosto nije znanstvena metoda rada.

Nažalost, previše se politike tu uplelo, udruga i udrugica i tko zna kakvih sve interesa. Kritičari su zamalo proglašeni nacionalnim neprijatelji­ma jer navodno oni uopće ne žele reformu, pa tako ni dobro Hrvatskoj.

A netko neozbiljan je ustvrdio da nemamo vremena za gubljenje pa bi ipak valjalo na je­sen eksperimentalno početi s provedbom do­kumenata koji nisu prošli recenzije, u koje nije implementirano 35000 pristiglih primjedbi (koje, usput rečeno, vjerojatno još nitko nije niti obradio). Usavršavat ćemo u hodu, kažu. Jesmo li zaista toliko bogati da možemo ekspe­rimentirati ili ipak možemo mudro zastati i stati na loptu, odraditi posao do kraja, kako treba, stručno i transparentno, uvažavajuće primjedbe struke i javnosti. Sve dobro pripremiti, osigurati financijska sredstva za provedbu, stvoriti uvjete u školama, educirati nastavnike i tada krenuti. Nadati se jednom pokušaju koji će biti oslobo­đen bilo kakvog politikanstva.

Sva ova buka i strka dokaz je da nam reforma treba, korjenita. O da! Ali reforma duha i men­taliteta, a onda i školstva.

Dubravka Buničić

Print Friendly, PDF & Email