Vlč. Anton Turčić – 50 godina svećenik

“Pred Tobom sam Gospodine”

Moja je majka izmolila moj svećenički poziv!”- počeo je svoju priču – životni put naš slavljenik don Anton Turčić. Majka je molila pred oltarom Gospe od krunice u župnoj crkvi sv. Apolinara držeći ga u naručju teško bolesnog: “Nebeska Majko vidiš moje bolno srce, vidiš ovo moje ljubljeno dijete koga sam teško nosila, još teže rodila, ono će umrijeti. Znam Nebeska Majko da gre u lijepo Nebo. Ja mu to blago na ov’ svit ne ću nikad spravit, ali mi ga je teško pustit, jer je i moj kao i Tvoj. Moli Sina svoga da mi ga ostavi živa, neka ga primi kao svoga sve ćenika, neka bude jegov i moj, neka po njemu mnoge duše spasi.”

Vlc Anton Turcic

Rođen je u Sušačkoj bolnici 11. studenog 1939. godine i na blagdan Gospe od zdravlja 21. studenog kršten u bolničkoj kapeli. Krstio ga je bolnički kapelan Adam Muchtin. Njegovi roditelji Petar i Marija rođ. Tehomilić živjeli su u selu Milčetići župe Dubašnica. Osnovnu školu završio je u Bogovićima 1951. g. Upi sao je prvi razred Klasične gimnazije u Biskupijskom sjemeništu u Pazinu. Ondašnje vlasti nisu priznavale naše vjerske škole pa zbog maloljetnosti 2. i 3. razred završava u realnoj gimnaziji .Otokar Keršovani” u Pazinu. Vratio se ponovno u sjemenišnu gimnaziju, ali zbog vojnog roka koga je odslužio u Valjevu, Novom Sadu, Šabcu i Beogradu, maturirao je 1961. godine.

U svojoj župi Dubašnica, uz župnika Antona Spicijarića i kapelana Antona Kancelarića koji su zaslužni za mnoga svećenička zvanja, i zlatomisnik Anton Turčić ministrira i ne samo nedjeljom već i radnim danom, i tako se pripremajući za sjemenište, u koje ga šalje kasnije župnik Tomo Žuvić. Odlazi kao dječak, jedinac u majke, bilo muje 12 godina i ostavlja svoju majku i baku, a oca ne poznaje jer ga je izgubio u četvrtoj godini života. Otac pomorac pogiba na trgovačkom brodu .Rečina” 11. travnja 1943. u Australiji.

Njegova majka, kako on kaže, bila mu je – anđeo čuvar i pratilac – kroz svećeništvo. Napisala mu je u jednom od svojih pisama: “Ostaj pametan i vrši svoje dužnosti savjesno. Čuvaj se bogatstva, jer nije bogat koji mnogo ima, nego onaj kome malo tre ba!”

Sv. red đakonata primio je u ožujku 1965. g. u ribarskom mjestu Kali na otoku Ugljanu. Zaredio gaje mons. Mate Garković, zadarski nadbiskup, a svećeničko ređenje u Supetarskoj Drazi 29. lipnja 1965. Sv. red podijelio mu je dr. Karmelo Zazinović, krčki biskup.

Njegovo prvo služenje u Crkvi bilo je imenovanje ceremonijarom u zadarskoj katedrali, pomoćnik u pastoralu župe Turanj o. Ivanu Jegeru te privremeni upravitelj župe Mali Iž u zadarskoj nadbiskupiji.

1966. godine imenovan je župnim upraviteljem župe Valun i poslužiteljem župe Lubenice. 1976. postaje župnikom Orleca i administrator u Vrani, na otoku Cresu, a 1995. imenovan je župnikom Suska i Srakana. 2001. imenovan je župnim vikarom župe Rab.

Rado priča o svim mjestima svoga služenja. Ostale su mu drage uspomene i prijateljstva sa mnogim osobama. Djelovao je u teško doba komunističkog režima, ali nikada nije imao poteškoća, uvijek je zbog svoje komunikativnosti i vesele naravi znao izbjeći zamke i neugodnosti. Zahvaljuje Bogu, molitvama svoje majke i dobrih ljudi koji su mu bili u pomoći.

Uz pastoralni rad bavio se i pisanjem. Volio je povijest pa je istraživao župne arhive i potrudio se da opiše povijest župa u kojima je djelovao. Tako mu je 1990. godine izašla iz tiska knjiga .Orlec i Vrana, jučer i danas”, zatim 1994. godine ,,150 godina školstva u Orlecu”, a 1996. godine .Dubašnica sveta baština i duhovni zov”. A knjigu .Susak otok pijeska; trstike i vinograda” objavljuje 2009. godine.

Boraveći na teritoriju Cresa i Lošinja povremeno je pisao članke u Otočkom vjesniku o zanimljivostima i događanjima kojih se ugodno prisjeća. Putovao je po bivšoj Jugoslaviji i hodočastio u europska svetišta, i dva puta bio u Svetoj zemlji.

Posebno se prisjeća susreta sa Sv. Ocem Pavlom VI. u Bazilici sv. Petra u svibnju 1967- te u Castelgandolfu u kolovozu 1973. povodom hodočašća u Luceru na grob bl. Augustina Kažotića.

U njegovom svećeničkom životu posebno mu je draga ispovjednička služba i posjet bolesnicima.

U Orlecu je proslavio 25., a u Supetarskoj Drazi 50. godišnjicu svećeništva s kolegom Petrom Kordićem. “Više sam bio bolestan nego zdrav, ali uz sve uspone i padove, uz Božju providnost i milost doživio sam zlatni jubilej služenja u svećeništvu, te zahvaljujem Bogu i Nebeskoj Majci!”

Svoj zlatomisnički jubilej proslavio je na blagdan sv. Petra i Pavla i da mu se danas postavi pitanje: “Tko si ti?” – odgovorio bi bez razmišljanja: “Pred Tobom sam Gospodine, pa ti kaži!”

Print Friendly, PDF & Email