Razgovor s vlč. Antunom Zecom, župnikom u Njivicama koji ove godine navršava 50 godina svog svećeničkog služenja
Prije 50 godina postali ste svećenik. Kao prvo, možete li nam nešto reći o onome vremenu kad ste krenuli prema svećeništvu?
Potječem iz Linardića, iz župe u kojoj sam odnjedrio moje lijepo djetinstvo i dobio svećenički poziv. Završio sam klasičnu gimnaziju u Pazinu, nastavio teološki studij i diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. „Pamtim samo svjetle časove“ /kako stoji natpis kraj sunčanog sata franjevačkog samostana u Rovinju/. Dječački mladenački dani bili su u punom pazinskom sjemeništu ispunjeni radosnim naporom, učenjem i igrom. Jedno pozitivno iskustvo donio mi je i dvogodišnji vojni rok u Strumici. Nakon studija i konačne odluke za svećeništvo, biskup Zazinović je organizirao ređenje četvorice kandidata Krčke biskupije u bivšoj katedrali u Rabu 30. lipnja 1963. Ivan Volarić iz Vrbnika i Nedjeljko Badurina iz Luna već su u vječnosti. Na životu smo Bogumil Dabo i ja. Mladu misu sam slavio u Rijeci gdje smo tada boravili, a tjedan poslije u rodnoj župi.
Djelovanje u Krčkoj biskupiji je privilegij i zbog zajedništva biskupa, svećenika, redovnika i vjernog Božjeg naroda.
Uvijek me je vodio moj svećenički san i program: dobrotom i vedrinom u vjeri s Kristom živjeti, ljubiti i služiti Narodu! Vrhunac svih radosti bila je nedjeljna „vela maša“.
Gdje ste djelovali kao svećenik?
Svećeničku službu započeo sam posluživanjem Stare Baške iz Krka, a već u siječnju 1964. godine došao sam u Dubašnicu. Prve župničke obveze ostavile su duboki pečat u mom životu. Susreti s obiteljima, djecom, mladima, zatim izleti, radost, suosjećanje sa starijima i bolesnima; sve je to unosilo silni žar u prvim godinama moga svećeništva i uvidio sam da se isplatilo izabrati taj poziv. Kasnije sam godinu dana djelovao kao kapelan u Malom Lošinju i upravljao župom Ćunski. Riječka je nadbiskupija tada tražila krčke svećenike na ispomoć te sam tada 1971. godine dobio župu Svete Obitelji na Pećinama, a poslije i Kostrenu. Nakon dolaska iz SAD 1993. g. preuzeo sam župu Punat, poslije Vrbnik. Sada djelujem u župi Njivice. Otvorenost i srdačnost mnogih ljudi s područja svih župa u kojima sam djelovao uvjeravalo me, da smo mnogima potrebni u duhovnom rastu i da je naš poziv za potpuno dobro čovjeka nezamjenjiv i silno potreban. Kad je trebalo skupljati sredstava za obnovu župnih objekata vodila me je misao koja stoji nad vratima katedrale u Poitiersu u Francuskoj: „Ova je crkva građena željama bogatih, a pomoću siromašnih“! Kod svih popravka i gradnji Božji je narod znao svoju dužnost!
Dok ste bili na službi u Rijeci, još u bivšem sustavu, Vi ste često posjećivali bolesnike u bolnicama i dolazili do onih do kojih nije bilo lako doći.
Hvala Bogu! Drago mi je da sam mogao biti na usluzi upravo takvima.
Boravili ste s iseljenicima ?
Biskup Zazinović me je zamolio da preuzmem brigu o mnogobrojnim vjernicima iz Hrvatske a posebno iz našeg Primorja koji se nalaze u Astoriji, New York. Bili su to dani susreta s našim hrvatskim svijetom koji su zbog mnogih razloga napuštali svoju domovinu. Služenje mnogim jezičnim, kulturalnim i političkim grupama u tom velikom konglomeratu tražilo je mnogo umješnosti. Tamo je bilo potrebno djelovati na vjerskom i kulturnom planu. Uz vjerske obrede organizirale su se priredbe i nastupi za pomoć „starom kraju“. Posebno je to bilo u početku Domovinskog rata kada smo slali kontejnere humanitarne pomoći. Sjećam se mitinga podrške i koncerata raznih grupa za pomoć i oduševljenja povodom ulaska Hrvatske u UN. Na jednom od brodova novog brodara “Croatia line” blagoslovio sam prvu hrvatsku zastavu.
Vi dugo vodite „Bračne susrete“?
Da, „Bračni susreti“ su moja velika ljubav! To su seminari koji se održavaju u isusovačkom samostanu u Opatiji tijekom vikenda kada bračni parovi razmišljaju o svojoj odgovornosti i pozivu kao par stvarajući malu obiteljsku „crkvu“ kao zajednicu ljubavi. U Opatiji sam vodio 102 seminara „Bračnih susreta“ za grupe od 10 do 15 parova. Do sada je takve susrete pohađalo i osvježilo svoj sakrament ljubavi 1.171 parova od kojih i mnogi iz naše metropolije i biskupije. Još u bivšem sistemu to je bio snažan laički pokret koji je nosio kršćanski duh i vjeru u sakramentalni ženidbeni poziv. Modernom svijetu i parovima koji ponekad žive kao oženjeni samci još su potrebnije ove duhovne vježbe tj. „Bračni susreti“. U Opatiji se održavaju četiri puta godišnje .
Vi ste cijenili knjige i tisak!
1967. godine tiskao sam malu knjižicu o povijesti župe Dubašnica s osnovnim podacima o crkvi i stanovništvu. Tada je to bila novost, a danas vrijedni povjesničari tiskaju novija i potpunija izdanja. U Puntu sam izdavao župni list “Saće” triput godišnje na tridesetak stranica. Ponekad je bilo tiskano u 1500 primjeraka. I mnogi su se pohvalno izrazili o kvaliteti sadržaja i slika. Sada izdajem slikovite preklopnice s biblijskim tekstovima koje svojom porukom prenose radost evanđelja i duh zajedništva. Dijele se besplatno.
I karitativno ste angažirani.
Počevši od 2007. u Vrbniku sam, o misijskoj nedjelji organizirao pomoć studentu teologije Kambale Wanzire Alexis iz biskupije Kesese u Ugandi za njegovo školovanje. Ove je godine zaređen za svećenika. Eto, ljubav je domišljata. Kad je u pitanju Caritas, kao znak kršćanske vjere, zaista mi je Gospodin uvijek bio dobrostiv pa sam i ja nesebičan prema drugima. Nikada nitko nije otišao od mene bez utjehe i pomoći!
Koja vam je najbolja propovijed?
Dok sam bio na župi na Pećinama u Rijeci vidio sam radnike koji su prenosili veliki novi ormar u neboder u kojem su živjeli oficiri bivše države. Tamo se kao svećenik nisam nikad pojavljivao. Odjeven u ljetnu odjeću pomogao sam nepoznatim radnicima prenijeti ormar u kuću na sedmi kat. Domaćica nas je ponudila rakijom, a meni je, prepoznavši me kao svećenika, namignula da se ne „otkrijem“, jer je muž bio visoki oficir i nije me smio prepoznati! Mislim da je ta gesta moje spontane pomoći bila moja lijepa propovijed o kršćanskoj ljubavi prema svakom čovjeku u potrebi!
A poruka današnjem svijetu!
Danas se formira novi svijet drugačiji po stilu valoriziranja osobito duhovih vrijednosti. Mladi gube orijentaciju i radost za životom, pa se povlače u sebe. Poštapalica “nemam vremena„ odražava bijeg u veliko Ništa, kako bi rekao Krleža. Nije ni čudo što se u općoj krizi pada sve više u beznađe, jer nema Duha koji nosi čovjekovo vječno određenje kao Božjeg djeteta. Meni je drago da sam svećenik baš u ovo vrijeme. Ali taj hrabri, novi svijet ima šanse za preobrazbu na bolje i mora se otvoriti Istini i Onome koji je sišao s nebesa radi nas i našega dobra ! On je jedini Spasitelj ! Otvoreni vjerom u Uskrsloga nikad nismo gubitnici nego s Njime pobjednici!
Kada proslavljate svoj jubilej?
26. svibnja na Lisini podno Učke za obitelji „Bračnih susreta“. 7. srpnja sa svojom župom u Njivicama, a 28. srpnja s prijateljima i rodbinom u Linardićima.
Razgovarao: A. Bozanić
