Izvještaj s bogatog predprograma prvog Biskupijskog susreta obitelji u Krku
Dan prvi: Susret s književnikom M. O’Brienom u Gradskoj vijećnici (3. travnja 2014.)
Druženjem s kanadskim piscem i slikarom Michaelom O’Brienom u velikoj vijećnici Grada Krka, u četvrtak 3. travnja u večernjim satima, započeo je bogati trodnevni predprogram Biskupijskog susreta obitelji koji se ima održati u nedjelju 6. travnja u Krku. Predavanja ovog renomiranog pisca, ali i njegovo svjedočenje kršćanskog obiteljskog života u kojima će sudjelovati i njegova supruga, prožimat će cjelokupni četverodnevni program Biskupijskog susreta obitelji u Krku.
Prvu večer koja se dogodila u organizaciji Biskupije Krk i Centra za kulturu Grada Krka činio je razgovor s piscem, a tema susreta bila je „O kulturi ljudskog srca“- o umjetnosti, odgoju, znakovima vremena… Gosta predavača kao i mnogobrojne prisutne pozdravila je u ime organizatora gđa Maja Parentić, ravnateljica Centra za kulturu Grada Krka. Tijek tribine moderirao je g. Mate Krajina, novinar i esejist te publicist „Trećeg dana“, izdavačke kuće u čijoj je nakladi tiskano više knjiga spomenutog autora.
Michael O’Brien, koji upravo u Krku proslavlja svoj 66. rođendan, istaknuo je kako se uvijek rado odaziva pozivima iz Hrvatske, jer upravo Hrvatsku doživljava kao svoj „duhovni dom“ te je opisao težak i dugotrajni put svoje afirmacije kao književnika i umjetnika. Iako je od mladih dana jasno osjećao poziv da se u potpunosti posveti književnosti i slikarstvu, a u tome je imao i potpunu podršku svoje supruge, dugi niz godina doživljavao je samo neuspjeh i odbijanje. Dok je njegovo slikarstvo i bilo donekle prihvaćeno, prvi roman koji je napisao, a koji je danas međunarodno poznat i hvaljen, Posljednja vremena, čekao je punih 20 godina da ga netko prihvati i objavi. Tih 20 godina tišine, nerazumijevanja i odbijanja, Michael O’Brien naziva godinama sazrijevanja i pročišćavanja svojih motivacija i ambicija. Unatoč kasnijem međunarodnom uspjehu i dalje se susreće s neprihvaćanjem pa tako u Kanadi još uvijek nije objavljeno nijedno njegovo djelo, a njegovi eseji često bivaju odbijani kao kontroverzni. Nadovezujući se na svoj primjer, rekao je kako je ključno to da ljudi prepoznaju svoj poziv, svoju misiju u svijetu, te budu ustrajni u svojoj odluci da stvaraju, ne dajući se obeshrabriti ni od vanjskih teškoća – nerazumijevanja drugih – ali ni od unutarnjih teškoća – sumnje da ono što rade nije važno niti vrijedno. Kasnije će se, u odgovaranju na pitanja, vratiti na ovu tematiku te reći kako je svaki čin stvaranja čin ljubavi koji može biti prihvaćen i odbijen. I onda kada umjetnik biva odbijan, ne smije gubiti svoju srčanost, ustrajnost, vjeru da za njega ima mjesta. Također, ne smije dopustiti da upadne u zamku komercijalizacije svoje umjetnosti, kompromitiranja svoga stvaralaštva jer takvi postupci imaju dalekosežne negativne posljedice. Kultura ulazi u srce i ako je istinita, ona čuva čovjekovu ljudskost. O’Brien je zatim objasnio i pojam kulture, pogotovo kulture jednog naroda. Ističe kako kulturu ne čine samo umjetnička ostvarenja, već sve ono čime se jedan narod izražava, što zastupa, brani, za što se žrtvuje… Kultura je nosilac mudrosti naroda, one prave povijesti (priče) jednog naroda koja se prenosi generacijama i koja nas definira. „Ona ne dolazi od vladina novca, već iz nutrine, srca i duša kreativnih ljudi (mislioca, umjetnika) koji stvaraju nešto lijepo i to daju svijetu“. Istaknuo je kako je upravo zbog toga cilj totalitarističkih režima bio kontrolirati kulturu, jer se kontrolom kulture, kontrolira i narod. I danas se na modernom zapadu, naglašava predavač, iako suptilnije nego li u totalitarizmu koji smo iskusili, neumorno pokušava utjecati na kulturu, komercijalizirati je, učiniti je umjetnom, potrošačkom i udaljiti je od istine. Čovjek, tako i narod, imaju u sebi sve što je potrebno da se ostvare, da budu ono što jesu (na što nas je pozivao bl. papa Ivan Pavao II.) ali je potrebno imati vjere u sebe, Božju providnost i poziv koji je u nama.
Michael O’Brien je do sada izdao 23 pisana djela, od čega su 10 romani, a ostalo eseji i predavanja. Većina romana je takozvanog apokaliptičnog karaktera što proizlazi iz njegove potrebe da preispituje današnje vrijeme, stavove koji pokreću čovjeka, stanje u kojem se društvo i Crkva nalaze te onaj konačni kriterij koji nam daje evanđelje koje nas poziva na budnost: „Ukoliko su ovo posljednja vremena, jesmo li dovoljno budni?“ Ipak, najdraži od svih njegovih romana, Michaelu O’Brienu je roman Otok svijeta čija je radnja smještena na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine a inspirirana događajima na Golom otoku ali i ostalim političkim previranjima koja su obilježila hrvatski narod od Drugog svjetskog pa do Domovinskog rata. Tim je romanom približio Hrvatsku svijetu te predstavio drukčiji pogled na nju. O’Brien kaže kako se, usprkos trogodišnjim pripremama za pisanje ovog romana, dugo osjećao nedoraslim i nedovoljno upućenim da ga napiše. I iako je bio na korak od odustajanja, Božja providnost pobrinula se da to ne učini te da zgotovi roman koji sada smatra svojim najvećim i najdražim uspjehom. Za Hrvatsku, koja je imala i najviše sluha za objavljivanje i prijevod njegovih djela, smatra da ima izgrađen i očuvan identitet i mnogo za ponuditi i naučiti dezorijentiran i kulturno osiromašen zapad.
Michael O’Brien, koji je i sam otac 6-ero djece, govorio je i o očinstvu koje, kao i majčinstvo, ima nenadomjestivu ulogu u odgoju djece i kvaliteti obitelji i društva. To očinstvo, poglavito duhovno očinstvo koje nadilazi samo roditeljstvo te se odnosi i na svećenike i neoženjene, kao uprisutnjenje slike Boga Oca i sustvaralaštva, jest danas u dubokoj krizi i potrebno ga je učiti i u njemu sazrijevati poglavito kroz intenzivan molitveni život.
Odgovarajući na pitanja prisutnih, O’Brien je progovorio je i o svojim daljnjim planovima, među ostalim i o nastavku Posljednjih vremena na kojem radi.