Piše: dr. Božidar Mrakovčić
U Godini milosrđa kada govorimo o Bogu i njegovom odnosu prema nama ljudima s pravom stavljamo naglasak na Božje milosrđe i praštanje kao bit njegovog odnosa prema čovjeku. Pri tom ne smijemo zanemariti jedan drugi vidi Božjeg odnosa prema čovjeku grešniku, a to je Božji gnjev ili srdžba. Nisu li međutim milosrđe i srdžba proturječne stvarnosti? Možemo li u isto vrijeme govoriti o Bogu koji prašta i koji kažnjava?
Sinajska objava o Božjem milosrđu i Božjoj srdžbi
U starozavjetnoj objavi Božje milosrđe i njegova srdžba idu usko zajedno. Starozavjetni se autori ne boje govoriti istovremeno o Božjem milosrđu i o Božjoj srdžbi. Osobito je to prisutno u sinajskoj objavi. Uoči sklapanja Saveza Bog daje narodu deset zapovijedi. Nakon druge zapovijedi kojom biva zabranjena idolatrija slijedi objašnjenje: „Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi“ (Izl 20,5-6; usp. Pnz 5,9-10). Izraelci su sklopljeni Savez odmah prekršili klanjajući se zlatnom teletu (Izl 32). U svom gnjevu Bog želi istrijebiti sve Izraelce i potom od Mojsija „razviti veliki narod“ (Izl 32,10). Na Mojsijev zagovor Bog odustaje od svog nauma i u svom milosrđu Bog obnavlja svoj Savez s Izraelcima i pri tom se objavljuje Mojsiju u oblaku riječima: “Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup, ali krivca nekažnjena ne ostavlja nego kažnjava opačinu otaca na djeci – čak na unučadi do trećega i četvrtog koljena.” (Izl 34, 5-7).
Ljudska i Božja srdžba
Kada biblijski autori govore o Božjoj srdžbi onda se služe tzv. antropomorfnim govorom; primjenjuju na Boga ljudsku karakteristiku. Valja odmah reći da Božja srdžba nije isto što i ona ljudska. Kada čovjeka obuzme srdžba obično učini nešto za što se poslije kaje. Dovoljno se sjetiti Kajina koji je u svojoj srdžbi (Post 4,5: „Stoga se Kajin veoma razljuti i lice mu se namrgodi“) ubio svoga brata Abela.
Božja pak srdžba nije nikada osvetnička nego ocrtava Božju nepomirljivost sa zlom. U svojoj srdžbi Bog kažnjava grijeh naroda ili pojedinca ne da bi se osvetio nego da grešnik postane svjestan svoga grijeha i da se za nj pokaje. Cilj Božje srdžbe i kazne je obraćenje, odvraćanje od zla koje narod čini, a vodi ga u propast. Zapravo Božja srdžba je vid Božjeg milosrđa jer ima za cilj ljekovitom kaznom ukloniti zlo koje razara čovjeka kao narod i kao pojedinca.
Bog je „spor na srdžbu“, ne kažnjava odmah za počinjeni grijeh. Međutim ako grešnik tvrdokorno ustraje u svom grijehu i ne prihvaća opomene koje mu Bog šalje onda Bogu ne preostaje drugo nego primijeniti kaznu i to ne samo da spasi čovjeka, nego i da obrani svoju svetost. Ukoliko Bog ne bi reagirao kaznom na tvrdokornu zloću ispalo bi kao da ga nema ili kao da se sa zlom slaže prema principu: Tko šuti odobrava! Ovaj problem vrlo lijepo oslikava Ps 50 u kojem Bog proziva grešnika zbog njegovih zloća i na kraju mu kaže: „Sve si to činio, a ja da šutim? Zar misliš da sam ja tebi sličan? Pokarat ću te i stavit ću ti sve to pred oči“ (Ps 50,21). Za razliku od nas ljudi koji tako lako pravimo kompromise sa zlom uvjeravajući sami sebe da ono za nas i nije tako štetno, štoviše da nam može biti i korisno, Božji stav prema zlu je jasan što pokazuje upravo njegova srdžba. U ovom smislu Božja srdžba je stalna i nepromjenjiva: Bog se sa zlom nikada ne miri, jer zlo uništava čovjeka.
Milosrđe koje pobjeđuje srdžbu
S druge strane Božja kazna kao izraz njegove srdžbe je u Starome zavjetu prolaznog karaktera. Čim se narod odvrati od svoga zla Bog prestaje s kaznom i primjenjuje milosrđe. Bogu je poznato koliko je katarza bolna za njegov narod premda je ponekad nužna, zato radije uklanja zlo milosrđem nego srdžbom. Ovu činjenicu vrlo lijepo izriče prorok Hošea: „Kako da te dadem, Efrajime, kako da te predam, Izraele! Kako da te dadem kao Admu, da učinim s tobom kao Sebojimu? Srce mi je uznemireno, uzavrela mi sva utroba: neću više gnjevu dati maha, neću opet zatirati Efrajima, jer ja sam Bog, a ne čovjek: Svetac posred tebe – neću više gnjevan dolaziti!“ (Hoš 11,8s). Za razliku od nas ljudi koji koketiramo sa zlom i teško susprežemo svoju ljutnju Bog je u svojoj svetosti ne samo čist od svakoga zla, nego i spreman oprostiti svako naše zlo. Njegovo milosrđe pobjeđuje njegovu srdžbu; on radije oprašta nego kažnjava.
Ovu činjenicu potvrđuje i sinajska objava koja, istina, govori u istom kontekstu o Božjem milosrđu i Božjoj srdžbi, ali ne na proporcionalan način. Bog kažnjava grijeh otaca na djeci do trećeg i četvrtog koljena, ali iskazuje milosrđe tisućama naraštaja. Zlo kao i dobro ima društvenu dimenziju. Naši čini imaju posljedice i za našu okolinu, za naše najbliže. Nitko od nas nije otok. Najčešće se grijeh roditelja prenosi i na djecu u smislu da djeca psovača najčešće i sami psuju. Slično se prenosi i sklonost alkoholu, krađi, nevjeri itd. Međutim to ne znači da djeca nisu slobodna prekinuti negativni niz i opredijeliti se za dobro. Ukoliko prestanu biti indiferentni (mrziti) prema Bogu i počnu ga ljubiti vršeći njegove zapovijedi Božja će se srdžba pretvoriti u milosrđe bez kraja (tisuće).
Problem Boga koji kažnjava
Kada čitamo Stari zavjet iz perspektive Novoga može nam predstavljati problem činjenica da Bog udara kaznama svoj nevjerni narod ili njegove neprijatelje poput policajca s pendrekom. Stari zavjet koristi puno ljepšu sliku uspoređujući Boga s ocem koji stegom odgaja i popravlja svoje sinove (usp. Pnz 8,5). Premda se čini da u Bibliji Bog kažnjava direktno, on to ipak čini diskretno: automatskim posljedicama pogrešnog ponašanja (pijanstvo narušava zdravlje) i povijesnim događajima koje sami ljudi pokreću (npr. ratovi). Božji cilj nije nikada nanijeti bol nego dovesti čovjeka na pravi put kako bi živeći u zajedništvu s njime mogao uživati njegov blagoslov.
