Nastavljamo serijal kojim obilježavamo sto godina sestara karmelićanki Božanskog Srca Isusova u Hrvatskoj (1917-2017). Razmatramo okosnice duhovnosti bl. Marije Terezije od sv. Josipa
Ishodište i punina ljubavi je Bog i zbog toga se ljubav ne da spoznati niti riječima obuhvatiti. Sv. Ivan piše: «Bog je ljubav.» On je savršena ljubav. On ljubi i to je njegov neprestani rad. Njegova ljubav se neprestano prelijeva, daruje, izmjenjuje u Presvetom Trojstvu. Bit ljubavi je da usrećuje i zbog toga Bog stvara. Isus nam ju je objavio, pokazao nam ju je do kraja, davši svoj život za nas. Vrhunac svih zapovijedi nalazi se u dvije zapovijedi ljubavi. Neodvojive su jedna od druge. Ljubiti Boga u svakom čovjeku više je nego sva pravila svijeta. Ta nas krepost čini Kristovim prijateljima. Te se dvije ljubavi upotpunjuju u rastu svakog čovjeka prema kršćanskom idealu. Blaženica je često razmatrala i provodila u život hvalospjev ljubavi sv. Pavla kojeg je silno voljela… Zato je željela da i njene sestre žive pravu ljubav. Taj tekst davala je tiskati na spomen sličicama zavjetovanih sestara i u drugim prigodama. Ističe: «Hvalospjev ljubavi neka svaka Karmelićanka Božanskog Srca Isusova ima uvijek pred očima i u pameti. Sv. Pavao kaže: Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva, ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne napuhuje se. Ne prekoračuje pristojnosti, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i oprašta zlo, ne veseli se nepravdi, a veseli se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve junački podnosi… Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav – to troje, ali najveća je među njima ljubav.» Prva značajka ljubavi koju sv. Pavao navodi u hvalospjevu ljubavi je velikodušnost – ljubav je velikodušna.
Što je velikodušnost, a što nije?
To je plemenita osobina koja nas potiče da usrećujemo druge nesebičnim davanjem. Hebrejska riječ nadiv, koja je u Izaiji 32,8 prevedena s “velikodušan” može značiti i “dragovoljan” ili “plemenit”. Grčka imenica haplótes u osnovi znači “jednostavnost”. Velikodušnost se izražava na različite načine, kroz milosrđe, širokogrudnost, darežljivost, nesebičnost, plemenitost, dobročinstvo, ljubaznost, suosjećanje, ljubav, zahvalnost…
Što joj je suprotno?
Uskogrudnost ili škrtost – može imati više pojavnih oblika, no svi se svode na: što manje drugome, što više meni. To je mana koja se pojavljuje i kao sebičnost, pohlepa, lakomost, i zloba. Spada u sedam glavnih grijeha.
Velikodušnost je velikodušnost samo onda kad je prirodna, bez predumišljaja i bez očekivanja, ako smo velikodušni jer očekujemo nešto zauzvrat, onda to nije velikodušnost nego proračunatost. Ako smo velikodušni samo prema svojim bližnjima, onda to nije širokogrudnost nego uskogrudnost. Ako smo velikodušni samo prema drugima, onda to nije velikodušnost nego samopromocija. Ako smo velikodušni samo ponekad, onda to nije velikodušnost nego površnost. Ako dajemo zbog osjećaja obveze, onda to nije istinska velikodušnost nego savjesnost. Velikodušni ne možemo biti samo nekad, jer to nije velikodušnost. Velikodušni ne možemo biti samo prema nekima, jer to nije velikodušnost. Velikodušni ne možemo biti samo kad nam odgovara, jer to nije velikodušnost. Velikodušni ljudi daju velikodušno, ali i primaju velikodušno. Darežljivi su hrabri jer se ne boje puno dati, budući da znaju da Bog uvijek proviđa. U svakome od nas je istodobno i velikodušnost i malodušnost, široko i usko srce.
Što Sv. Pismo kaže o velikodušnosti?
Bog je oličenje velikodušnosti jer nas uslišava ako što tražimo po njegovoj volji (1 Iv 5,14). Od njega dolazi svaki dobar dar pa tako i mudrost. Ljubav je usko povezana s plodom Duha Svetoga – velikodušnošću. Sam Isus poučava nas ovoj vrlini i svojim životom svjedoči da je ljubav velikodušna. U brojnim prispodobama možemo naći primjere bezuvjetne ljubavi, milosrđa, davanja… Siromašna udovica zoran je primjer davanja svega onoga što posjeduje, bez mrmljanja i čekanja neke ljudske pohvale. Znala je da je blaženije davati nego primati. I Isus koji je ovo promatrao ostaje na neki način “zadivljen” njenom gestom i kaže svojim učenicima: “Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu…” Drugi primjer koji nam se čini prikladan je onaj o radnicima posljednjeg sata. Jedni dođoše o trećoj uri, drugi o šestoj i devetoj, zatim posljednji dođoše o jedanaestoj uri te svi primiše jednaku plaću. Nije shvatljivo gledajući iz naše skučene perspektive. Zašto bi netko tko nije napravio istu količinu posla ili ako se nije trudio i mučio onoliko koliko ja dobio istu nagradu? Ne radi se ovdje o nepravednosti i površnosti gospodara vinograda, niti o podržavanju lijenosti. Ovom prispodobom želi se reći koliko je Bog velikodušan i dobar, pun ljubavi i milosrđa, te koliko čovjek može biti sebičan, pohlepan, gramzljiv… Cilj prispodobe jest potaknuti osobu na velikodušnost i nesebičnost, te nemati zlo oko ako je netko dobar i iskazuje milosrđe svakoj osobi bez obzira tko i što ona bila i bez obzira koliko, gdje i što radila. Sljedeći primjer koji možda najbolje opisuje Oca nebeskog, Njegovu ljubav, milosrđe, plemenitost, velikodušnost i dobrotu, jest onaj o izgubljenom sinu o kojem piše evanđelist Luka. Ova prispodoba izriče veliku istinu da Bog ljubi sve ljude, i one koji su izgubljeni i one koji to nisu. Otac besprigovorno prima sina koji mu se vraća. Iskazuje mu ljubav i veseli se zbog njegova povratka. Nasuprot očevu stavu, stariji sin koji bijaše cijelo vrijeme s ocem, poštivajući ga i radeći, sada zavidno, sebično i uskogrudno gleda na svoga brata i ljuti se na oca. Otac mu pokušava obrazložiti svoj stav logikom ljubavi koju on niti razumije niti prihvaća: “Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No, trebalo se veseliti i radovati jer ovaj tvoj brat bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!” Bez obzira na ponašanje i mlađeg i starijeg sina Otac im nudi zajedništvo s njim u njegovu domu. Slobodni su prihvatiti ili odbiti velikodušni poziv Oca koji ih ni na što ne prisiljava, već im daje dio koji traže. Ipak, uvijek treba imati na umu da Otac svakoga čeka I uvijek nam izlazi u susret čim nas ugleda.
Velikodušnost se rađa iz ljubavi prema Bogu i bližnjima, poniznosti, skromnosti, radosti i nesebičnosti, jakosti.
Svježina duha Utemeljiteljice uvijek je aktualna. Ljubav je utkana u najtajnije dubine ljudskog bića. Daje dublji i istinski smisao života. Neizreciva je. Nije vezana zakonima, nego pronalazi nepredvidiva rješenja. Danas se toliko toga naziva ljubavlju. No je li to sve uistinu ljubav? Ljubav je višeznačna i svatko pod pojmom ljubavi vidi drugačije njezin smisao i sveobuhvatnost.
