Nakon tzv. Rapalskih ugovora dio naših samostana našao se na teritoriju koji je bio predan Italiji; među tim samostanima bio je i zadarski koji je bio sjedište Uprave. Novonastala situacija bila je poticaj da 1923. prvi franjevci trećoredci odu u kontinentalnu Hrvatsku, u Zagreb i otvore samostan na Ksaveru. Sljedećih godina tu će se preseliti i Provincijalat kao i odgojne institucije. U razdoblju između dva svjetska rata otvorena su još dva samostana: u Splitu i u Ogulinu. U tom razdoblju naši redovnici započinju pastoralno djelovati u SAD-u gdje je 1939. g. osnovan i Komesarijat.
Drugi svjetski rat bio je jedna velika kušnja za cijelu Crkvu i sve redovničke zajednice, pa tako i malu zajednicu samostanskih trećoredaca u Hrvatskoj. Samostani naše zajednice bili su podijeljeni na one koji se nalaze na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske i one pod talijanskom vlašću. Situacija je bila takva da je generalni ministar morao imenovati posebnoga delegata za samostane pod talijanskom upravom. Ipak, zajednica je, zahvaljujući požrtvovnosti i staloženosti mnogih redovnika, uspjela prebroditi tu nametnutu podjelu i vratiti se u samostane iz kojih su fratri bili protjerani (Zadar). Poslijeratna stradanja koja su teško zahvatila Crkvu u Hrvata, nisu mimoišla trećoredce: mnogi redovnici bili su žrtve napada i terora. Tijekom rata i u poratnim godinama mučeničkom su smrću ubijena petorica fratara: fra Petar Turkalj, fra Josip Baričević, fra Augustin Šabalja, fra Gabrijel Badurina i fra Kazimir Tetkić.
U vremenima koja su uslijedila, razdoblje komunističke Jugoslavije i slobodne Hrvatske, zajednica se razvijala prema okolnostima u kojima je živjela. Ponajprije, usmjerenje zajednice sve više postaje pastoralno djelovanje na župama, koje je u prošlosti bilo iznimka te se osnivaju novi samostani i župe povezane s njima (Belišće, Rijeka); u tom duhu Provincija je otvorila i brojene misije u Njemačkoj u kojima je pastoralno djelovala među našim iseljenicima. Drugi vatikanski koncil stavio je pred sve redovničke zajednice izazov povratka na svoje izvore. Kao i u drugim zajednicama, postkoncilske godine bile su krizne godine: zajednica se tražila, eksperimentirala s novim idejama, istodobno doživjela procvat duhovnih zvanja (posebno nakon otvaranja sjemeništa u Odri 1968. g.), ali ubrzo i stagnaciju i sl. Osim svih nedaća, 20. st. bilo je stoljeće mnogih svijetlih likova u našoj zajednici kao što je fra Srećko Badurina, šibenski biskup; fra Josip Leonard Tandarić, slavist i glagoljaš; fra Stjepan Sorić, splitski župnik, umro na glasu svetosti i sl.
Danas je Provincija franjevaca trećoredaca glagoljaša, kako se službeno zove, jedna od osam provincija Trećega samostanskog reda sv. Franje. Ukupno broji 73 člana: 63 svečano zavjetovana redovnika (61 svećenika i 2 đakona), 2 privremeno zavjetovana redovnika, 3 novaka, 4 sjemeništarca i 1 postulanta. Braća žive i rade u 15 samostana (Sv. Franjo Ksaverski u Zagrebu, Sv. Franjo Asiški u Odri, Sv. Josip Radnik u Belišću, Sv. Leonard u Kotarima kod Samobora, Krist Kralj u Ogulinu, Sv. Franjo Asiški u Rijeci, Sv. Franjo Asiški u Krku, Sv. Marija Magdalena u Portu, Sv. Marija na Glavotoku, Sv. Jeronim u Martinšćici, Sv. Mihovila u Zaglavi na Dugom otoku, Sv. Pavao Pustinjak na Školjiću kod Preka, Sv. Ivan Krstitelj u Zadru, Sv. Mihovil u Zadru, Sv. Josip u Splitu). Jedanaest samostana su ujedno i sjedišta župa. Osim njih, fratri vode još 2 župe (Sv. Mihovil u Gračanima u Zagrebu i Sv. Benedikt u Kloštru Podravskome), misiju u Mülheimu, 2 njemačke župe, a jedan fratar djeluje u SAD-u.