Intervju s mons Josipom Banderom

Dan nakon velike proslave, dostojanstvenog i lijepog misnog slavlja te prave fešte na trgu Pricrekvah očekivali smo bar tragove umora na licu slavljenika mons. Bandere. Dočekao nas je sasvim svjež i nasmijan, raspoložen za šalu, baš kao da je vrijeme stalo. Kao da mu nije stotinu godina.

„Je, je, lijepo me čuvaju u Krku. Ima nas pet svećenika, zajedno jedemo, svako jutro u 8 imamo misu, razgovaramo, družimo se,“ govori kroz osmijeh ali se na pitanje gdje mu je ljepše, u Krku ili u Belom, odjednom uozbilji i priznaje: „Ovdje mi je ljepše, jako volim biti u Belom i u svojoj kući. Nažalost, više ne mogu živjeti sam, ovisan sam o tuđoj pomoći. Zamisli, dođeš do sto let i nemaš ni brata, ni sestre, nikoga.“ Zanimalo nas je kako je doživio slavlje priređeno u njegovu čast: „Lijepo je bilo. I biskup je došao. Puno ljudi je reklo lijepih stvari o meni. Ali ja bih volio da mi netko može skinuti 20 godina, to bi bilo dobro“, osmjehuje se i začas se vraća u prošlost, u svoje aktivne svećeničke dane. „Meni život ni danas nije težak, iako nemam snagu od prije. Ali glava mi još radi, hvala Bogu. Sjećam se svake svoje župe, svaku sam iskreno volio. Orlec, Vrana, Beli, Dragozetići, Predošćica… Ljudi iz tih župa su mi i danas u mislima. Bilo je teško, putovao sam od župe do župe pješice ili na konju, po suncu, kiši, buri. Nikad se nisam poža­lio biskupu da me pošalje negdje gdje bi mi bilo lakše. Ljude moraš prihvatiti jer ni Krist nikoga nikada nije odbio. Svakome moraš pomoći, bez obzira koliko on bio na krivom putu ili u grijehu. Svakome moraš pokazati da se uvijek može spasiti jer Bogu ništa nije nemoguće.“

Svećenici više ne putuju do svojih župa na konju, ne ovise o vremenskim prilikama. Mnogo se toga pro­mijenilo. Primjećujete li i Vi te pro­mjene?

„Kako da ne. Današnji svijet nije onaj svijet od nekada. Puno smo toga izgubili, a čini mi se malo toga dobili. Ne znam jesu li ljudi uopće više iskreni jedan prema drugome. Jer ako nema iskrenosti, što nam ostaje? I Crkva se promijenila. Nije više jednostavna kao prije. Svi misle da imaju pravo. A vjera, gdje se izgubila? Hrvate se prikazuje kao prave katolike. Ne smijemo suditi, ali se moramo zapitati koliko se kao narod držimo Božjeg zakona? Prihvaćamo li sve Božje zapovijedi ili biramo one kojih ćemo se držati, a druge ćemo zaboraviti.“

Monsinjore, puno se priča o novoj evangelizaciji. Što biste Vi rekli o tome?

„Nova evangelizacija je jako popularna fraza, ali što to zapravo znači? Evangelizacija je uvijek ista jer je i evanđelje uvijek isto. Danas ga treba znati prenijeti ljudima, dokazati da nam je to evanđelje potrebno, da spašava. To je Božja ponuda za tvoje i moje spasenje. A na svakome od nas je da ponudu prihvati ili odbije. Ako i prihvati Kristovu ponudu, čovjek najčešće prihvati samo komadić evanđelja. Evanđelje je savršeni zakon, a mi nismo savršeni.“

Mons. Bandera i danas rado i puno čita teološku literaturu i još uvijek zna koja mu se knjiga nalazi na kojoj polici u župnom stanu u Belom. Pitamo ga je li pročitao pobudnicu Evangelii gaudium te kako on obnavlja svoj susret s Kristom?

„Nisam još pročitao, ali sam čuo o tome. Imati vezu, istinski odnos s Kristom nije lako. Moraš vjerovati Kristu da je On Spasitelj. Moraš imati ufanja u njega da će ti dati milost spasenja i moraš ga bezuvjetno ljubiti. To je najveće i najteže jer ga ne vidiš. Ja sam se posve posvetio Bogu. Dao sam mu život i stavio se u službu za svoj narod. Koliko sam ljubio Boga, a koliko svoga bližnjega to samo On zna. Mučio sam se i još uvijek se mučim ukrotiti sebe, pobijediti napasti.“

Sve je manje svećeničkih zvanja. Svijet se promijenio, baš kao što kaže naš sugovornik. Što savjetovati mladiću koji je neodlučan – poći za svećenika ili ne?

„To se mora osjećati. A onda bih ga pitao je li sposoban studirati i prihvatiti život u celibatu. Lijepo je imati ženu, nekoga tko te voli, to je pri­rodno. Netko to može pobijediti, a netko ne može. Živjeti čisto nije lako.“

Razgovarali smo i o sasvim običnim, svakodnevnim stvarima. Šalili smo se i smijali pa je vrijeme predviđeno za naš susret začas prošlo. Pristižu novi ljudi u kuću. Još ga netko želi pozdraviti i popričati s njime. Opraštamo se, još samo fotografija za uspomenu. Napuštamo Beli. Povratak u neki drugi svijet. Gužva na cesti, nervoza, stres, svakodnevica… U daljini čujem monsinjorov glas „Život zahtijeva odricanje, nije lako biti dobar, nije lako kreposno živjeti. Najveća je pobjeda u životu pobijediti samoga sebe.“

Sonja Pokupec Salković

Print Friendly, PDF & Email