Važno je da u ovakvim vremenima budemo optimisti i graditelji novog svijeta, umjesto da kukamo i plačemo za nečim što je prošlo
Zaređeni ste za svećenika 1990. i ove godine obilježavate 25. godišnjicu svećeništva. Kada ste osjetili poziv u svome srcu i kako na svoju odluku gledate nakon četvrt stoljeća?
Rekao bi sveti Pavao “Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, mislio sam kao dijete, sudio sam kao dijete. Kad sam postao odrastao, odbacio sam što je bilo djetinje.” Gledam na svoj život kao na proces zrenja, odrastanja i spoznavanja. Odrastao sam u religioznom okruženju koje je u vrijeme mog djetinjstva bilo vrlo živo u Cresu. Tu je niklo moje zvanje i ljubav prema Bogu. U
životu su presudna prva iskustva u obitelji i u sredini koja nas okružuje jer ostaju duboko usječena u naše shvaćanje života. Tako je bilo i za mene, npr. prvu razglednicu (kartolinu) u životu, koju još danas čuvam, dobio sam kao dijete od 9 godina od ondašnjeg župnika don Maria Haljića. To je poseban doživljaj za dijete od 9 godina, da ti netko piše. Danas možda više nije tako jer postoje sms poruke, e-mailovi i dr. Prvu pobožnu sličicu (figurinu) dobio sam od časne sestre Arnelije i to je za mene onda bilo pravo bogatstvo. za prvu pričest moj nono Alviz mi je poklonio Bibliju mladih i to je bila moja prva literatura. U tom okruženju se razvio moj religiozni svijet i želja da postanem svećenik. Jasno je da je ta djetinja vjera polako odrastala. Kroz sjemenište i bogosloviju u meni su se razvijale ambicije koje su našle svoj teren u pastoranom radu uglavnom na otoku Rabu: rad s djecom, mladima, zbor, pažnja za bolesnike, i ostalo. Tu sam neminovno susretao realnost života i poteškoće unutarnje i vanjske, koje dovode do onog što kaže sv. Pavao “kad sam postao odrastao, odbacio sam, što je bilo djetinje”. Taj proces se nastavlja kroz cijeli život. Sada se osjećam kao 50-godišnjak. To su krizne godine u svakom pogledu. Čovjek se sve više suočava s činjenicom da su mu spoznaje ograničene, da je njegov svijet tek mali, neznatni dio stvarnosti. Ali ono što je presudno u tome je uvjerenje da me upravo to iskustvo vlastite malenosti i ograničenosti sve više približava Bogu.
Zaređeni ste za biskupijskog svećenika, ali ste zatim postali redovnikom. Zbog čega ste se odlučili na taj korak? Je li toj odluci doprinijela i činjenica da se u Vašem rodnom Cresu nalazi (ženski) benediktinski samostan?
Govoreći o svom pozivu prorok Izaija kaže: “Gospodin me pozvao od krila materina, od utrobe majke moje spomenuo se moga imena”. I ja bih rekao s prorokom da je monaški poziv bio oduvijek u meni. To je način gledanja na život i na stvari koje nas okružuju. Tu su sigurno imali veliku ulogu fratri i koludrice u Cresu ali ne samo oni. Susreo sam mnogo dobrih ljudi bilo u Cresu ili po našim selima: Lubenice, Podol, Pernat, Zbičina … koji su zaista živjeli poput redovnika. Jednom prilikom je pokojni o. Martin Kirigin rekao biskupu
Karmelu kako iz naše biskupije ima puno svećenika ali malo koludrica, našto je on odgovorio kako naše djevojke ne trebaju ići u samostan jer ionako žive kao koludrice. U toj izjavi je bilo puno istine. Naše obitelji je krasila skromnost, molitveni život, post, čednost, smisao za vrijednosti, rad, to je bio život naših ljudi. Kad danas gledam kako se živi u pojedinim samostani ma onda sam u napasti pomisliti kako su naši stari bili puno bolji redovnici od nas iako su živjeli obiteljskim životom u svijetu. Svakako moj prvi dodir s benediktincima bio je preko benediktinskog samostana u Cresu. Volio sam moliti s koludricama, njihova je liturgija bila oduvijek lijepa. Od opatice m. Maure dobio sam adresu tada jedinog benediktinca u Hrvatskoj o. Martina Kirigina i tako je počelo moje upoznavanje s benediktincima. Nakon S godina pastoralne službe u biskupiji odlučio sam postati monah. Tadašnji krčki biskup Josip Bozanić dozvolio mi je taj iskorak. Siguran sam da bih bio jednako sretan i da sam ostao biskupijski svećenik jer sam volio pastoralni rad i mislim da to mogu potvrditi župe na kojima sam djelovao, ali jednostavno odlučio sam se za ono što je bio moj put iako je to bilo teže. To je bilo pitanje osobnog identiteta. U sebi sam osjećao neku nostalgiju za kontemplativnim, mističnim, pomalo čak romantičnim monaštvom. I ti me ideali da nas čine sretnim.
Geslo benediktinaca je “Moli i radi!”, a papa Benedikt XVI. je karizmu Vašega Reda sažeo u tri riječi: moli, radi i čitaj. Sigurno i vi puno čitate, ali ste i napisali nekoliko knjiga. Kako je do toga došlo?
To je rekao sv. Izidor Seviljski “Božji čovjek mora neprestano čitati, moliti i raditi”. Postoji i jedna monaška izreka: “Claustrum sine armario velut castrum sine armamentario”, što u prijevodu znači: samostan bez biblioteke je poput vojarne bez oružarnice.
Za nas benediktince čitanje je vrlo važno, jedna vrst pobožnosti. Pobožnost nije samo moljenje krunice i križni put; i čitanje je pobožnost jer se za vrijeme čitanja naš duh hrani duhovnom hranom (Božansko čitanje – lectio divina), Čitanje zauzima veliki dio naše samostanske dnevne aktivnosti. U čitanju se objedinjuju razum i srce – shvaćanje i osjećanje. Čitanje uključuje i slušanje, osluškivanje pročitanog pa se ono kroz meditaciju produbljuje i postaje dio nas, dio nasih shvaćanja. Iz te svakodnevne aktivnosti nastale su knjige koje sam izdao u suradnji s “Verbumom”. Te su knjige odraz moje ljubavi prema monaštvu koje čitanju pridaje zaista veliku važnost. Osim toga time sam na neki način “popunio” onu prazninu kojaje u meni nastala kad više nisam mogao pastoralno djelovati, jer se i pisanjem može djelovati na ljude kako je rekao veliki monah Kasiodor: “Monasi pišući siju Božji nauk na daleko i na široko. To je sveta aktivnost: propovijedati ljudima rukom koja piše i govoriti prstima koja drže pisaljku; evangelizirati perom i tintom”.
Monah mora uz ostale redovničke zavjete položiti i zavjet stalnosti življenja u zajednici koji mu ne dopušta da prelazi iz jednog samostana u drugi već se trajno veže uz jednu određenu monašku obitelj. Kojoj zajednici Vi pripadate?
Zavjet stalnosti življenja u zajednici je poseban zavjet koji polažu samo benediktinci. Dok ostali redovnici redovito nakon nekoliko godina bivaju premješteni iz jedne zajednice u drugu, monah pripada uvijek jednoj te istoj zajednici u kojoj se zavjetovao. To ne znači da monah mora uvijek biti fizički prisutan u jednom samostanu. Ima monaha koji veći dio godine provode radeći
u misijama, sjemeništima, školama, ali uvijek pripadaju istoj zajednici i o njoj duhovno i materijalno ovise. U potvrdu toga svjedoči činjenica da su upravo benediktinci koji polažu zavjet stalnosti življenja u zajednici, evangelizirali Europu. Monahje mogao izaći iz klauzure a da ne prekrši zavjet ako je to bilo za dobro Crkve i zajednice. Neki su monasi i koludrice jako puno putovali, npr. sv. Bernard i sv. Hildegarda iz Bingena dok npr. sv. Beda časni nije nikad izašao iz samostana. Zavjet stalnosti življenja u zajednici ima za cilj da smiri nestalnost ljudskog srca. Naš pjesnik Petar Preradović rekao: “Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije: čim željenog cilja se dovreba, opet iz njeg sto mu želja klije.” Zavjet stalnosti življenja u zajednici nas uvijek podsjeća kako ljudska nestalnost i Promjenjivost osjećaja ne doprinose ozbiljnosti duhovnog života, stoga stalnost – ukorijenjenost u zajednici daje vjeri objektivnost, kontinuitet i povezuje osobe da u različitoosti pojedinaca međusobno surađuju.
Ja sam se po monaškom posvećen ju vezao uz našu jedinu benediktinsku mušku zajednicu u Hrvatskoj, a to je samostan sv. Kuzme i Damjana na Čokovcu, ali od 2003. živim i radim u našoj središnoj ustanovi u Rimu u kojoj živi Opat Primas koji objedinjuje i predstavlja sve benediktince na svijetu.
Koliko ste kao pripadnik monaške zajednice zapravo u doticaju sa stvarnim svijetom, s ljudima koji žive s druge strane samostanskih zidina – provodite li neku vrstu pastorala i kome se obraćate?
Živeći u Prvostolnoj opatiji Sant’Anselmo, susrećem mnogo ljudi, ponajprije monahe iz cijelog svijeta koji dolaze na studij ili na razne skupove. U našoj opatiji živi preko sto monaha iz četrdesetak nacija, već je to jedan poseban vid doticaja sa stvarnim svijetom – slika Crkve u malom. Onda su tu studenti našeg benediktinskog papinskog sveučilišta, posebno liturgijskog instituta, koji je u stvari jedini papinski liturgijski fakultet na svijetu. Kroz doticaj s onima koji dolaze k nama na studij susrećem se s promjenama koje nas okružuju. To nisu samo neminovne generacijske razlike već kulturološke, teološke i općenito životne promjene koje jako puno utječu i na način življenja vjere. Premda monasi na neki način žive odijeljeni od svijeta neophodno je osluškivati ljude oko nas, njihov način razmišljanja, izražavanja, komuniciranja, njihove potrebe i primjedbe. Kroz sve to zapravo dolazim do spoznaje da i nema neke velike razlike između nas i svijeta, svi smo dionici jedne jedine stvarnosti koja diktira naš način življenja. Kroz ovih 12 godina rimskog života naučio sam biti puno otvoreniji prema onima koji žive vjeru na neki drugi način, ili je uopće ne žive. Važno je htjeti razumjeti drugoga i stvarati mostove medu ljudima. To je budućnost ovog svijeta i mi benediktinci doprinosimo toj budućnosti stvarajući zajednice koje žive u jedinstvu različitosti svake osobe. Mnogo puta se na nas gleda kao na čuvare tradicije i povijesne baštine, ali mi nismo nostalgičari jer smo otvoreni prema budućnosti, prema novome. Moramo susretati ljude i s njima ići u korak. Svake godine držim pokoji tečaj duhovnih vježbi na kojima opet susrećem nove ljude. To je za mene veliko bogatstvo jer svaki put sve više vidim koliko su naše spoznaje i uvjerenja ograničena i determinirana sredinom u kojoj živimo. Vjera bi nam trebala pomoći da premostimo uskoću tih okvira. Veliko je bogatstvo susretati različite ljude, različite kulture i različita religiozna uvjerenja, a još je veće bogatstvo moći zajedno živjeti i raditi. Mislim da je to Bogu jako drago.
Bez obzira na način Vašega života svjesni ste promjena koje se događaju u svijetu na ekonomskoj, političkoj, socijalnoj razini. Ide li naša civilizacija svome kraju i može li se to spriječiti?
Dinamizam ovog svijeta je baziran na neprestanim promjenama. Epohalne promjene su uvijek bolne jer se u njima ne radi samo o promjeni stila življenja već o promjeni onih ideja (svjetonazora) koje pokreću samo ljudsko djelovanje, ali to ne znači skori kraj svijeta. Bilo je puno dramatičnijih trenutaka u povijesti čovječanstva nego li je to danas. Ja sam optimističan i u sadašnjoj krizi koja pogađa sve dimenzije društva ne vidim katastrofu već naravnu potrebu da nešto treba mijenjati. Kriza je uvijek prilika da čovječanstvo pronađe nove načine organiziranja društva i međuljudskih odnosa. Tako je i sa Crkvom. U malim sredinama se još bolje vidi kako jedan tip religioznosti koji je u prošlosti diktirao život sredine, danas odumire, ali to ne znači da vjera propada. Papa Franjo jasno pokazuje kako otvorenost prema novim oblicima religioznog izražavanja otvara srce za evanđeosku svježinu i autentičnost. Npr. njegova nova enciklika “Hvaljen budi” govori o temama o kojima u prošlosti pape nisu govorili, o ekološkom obraćenju, o brizi za okoliš i prirodu, o tome kako je ljudska okrutnost prema stvorenjima protivna ljudskom dostojanstvu, itd. Takav je govor primjeren sadašnjim potrebama svijeta u kojem živimo i koji je ljudskim ponašanjem kompromitiran. Zato je važno u ovakvim vremenima biti optimisti i graditelji novog svijeta, umjesto da kukamo i plačemo za nečim što je prošlo. Sadašnja situacija u svijetu mnogo nalikuje na onu oluju na uzburkanom moru na kojem brodi Isusova lađa. Isus prekorava svoje učenike koji su se uspaničili zbog oluje i valova: “Malovjerni, zašto ste posumnjali?” Tako i danas mnogi se tjeskobno pitaju npr. što će biti na budućoj sinodi o obitelji, kamo ide ova civilizacija, kuda srljaju naši mladi, itd. Kao da ne opažamo da je s nama Isus na toj lađi života.
Ta bi nam vjera trebala biti dovoljna da ne budemo pesimisti. Time ne želim umanjiti ozbiljnost sadašnje situacije, pogotovo mislim na progon kršćana u raznim krajevima svijeta, na seksualno zlostavljanje i iskorištavanje djece, na ratna žarišta, trgovinu ljudima, vjerski fundamentalizam, itd. Ali želim naglasiti važnost vjere u Isusa kako bi se ta situacija promijenila. Isus je došao na ovaj svijet da bude naš Spasitelj. Čovjek sam sebe ne može spasiti, ne može spasiti čovječanstvo, čovjek treba Boga.
Kako ste proslavili srebrni jubilej?
U skromnom obiteljskom ozračju moje monaške zajednice zahvalio sam Bogu za dar svećeništva i za Njegovu vjernost kroz ovih 25 godina. Prior me zamolio tom prigodom da održim našim mladim monasima predavanje o daru svećeništva. Ali moram reći da mi je najljepši dar za srebrni jubilej bio susret i koncelebracija sa Svetim Ocem. Papa Franjo je zaista Božji čovjek. Kroz njegovu jednostavnost i normalnost zrači duboki Božji mir. Kad sam ga susreo u njegovom domu u Svetoj Marti prisjetio sam se njegovog prvog neobičnog obraćanja okupljenom narodu na trgu Sv. Petra, kada se pojavio na centralnoj loži bazilike prvo što je rekao bilo je: “Buonasera – dobra večer”. Na kraju, prije nego li je podijelio svoj blagoslov naklonio se moleći blagoslov Božjeg naroda. Taj duh poniznosti danas polako osvaja Vatikan. Papa Franjo je čovjek koji ne pati od izmišljenih ljudskih veličina, upravo zato je sposoban gledati u srce čovjeka i voditi ga k Bogu. To je ono što dira čovjeka u susretu s papom Franjom. Premda nije tako svakodnevna stvar koncelebrirati s papom i logično je da tom prilikom on bude u središtu naše pozornosti, ali ipak prilikom koncelebracije s njim nisam mislio na papu nego na Isusa. želio sam da nam se molitve, misli i osjećaji sretnu u susretu u Isusu. Papina svakodnevna sveta misa je vrlo jednostavna ali sabrana tako da stvarno u prvi plan izranja Isus a ne papa. To je velika moć pape Franje da ne usredotočuje ljude na sebe, niti na izvanjske parade, već ih preko svoje ljudskosti i topline približava Bogu.
U današnje užurbano doba Vaš se način života čini neobičnim, posebice rano ustajanje i rano odlaženje na počinak. Kako izgleda jedan običan monaški dan.
U Sant’Anselmu žive benediktinci različitih kongregacija. To znači da se u pojedinim samostanima različito obdržava dnevni red. Pravilo sv. Benedikta dopušta veliku raznolikost u načinu na koji se ono primjenjuje. U nekim se samostani ma monasi ustaju oko 4,30 sati, u drugim se samostanima ustaju oko 6,00 sati. Zato je kod nas prva molitva (bdijenje – služba čitanja) osobna i svaki se monah ustaje u skladu s tradicijom koju slijedi njegov samostan, a prva zajednička molitva, koja okuplja sve monahe, je Jutarnja i Sveta Misa u 6,20 sati. Nakon toga je doručak, rad, škola, studij, … U 12,45 je molitva srednjeg časa i nakon toga ručak. Nakon kratkog predaha počinje popodnevni rad, studij, privatna molitva, čitanje. U 19 sati je molitva večernje i nakon toga večera. Zadnja molitva je povečernja u 20,30 sati. Ono što je važno za funkcioniranje zajedni ce je poštivanje dnevnog reda, šutnje, rada. Ako neki monah ne može prisustvovati zajedničkim činima mora dobiti blagoslov od Opata ili Priora. Imati red u svakodnevnom životu je preduvjet duševnog mira, a doprinosi i tjelesnom zdravlju. Sveti Benedikt je u Pravilu naglasio i to da se monah mora naučiti redu, a ne da radi što hoće i kada hoće. Možda je to ono što se danas može činiti neobičnim jer danas svatko ima neki svoj posebni stil života i sve više nestaju iz društva “zdrave navike” koje su povezivale ljude jer se znalo kada je vrijeme za jelo, kada je vrijeme za spavanje, za odmor, molitvu i drugo.
Jeste li sretan čovjek i kako biste definirali sreću?
Sretan sam jer nisam bogat, sretan sam jer u poslušnosti radim ono što mi odredi moj opat, sretan sam jer živeći u zajednici nosim teret svoje braće, a oni nose moj, sretan sam jer se svaki dan borim protiv svojih negativnih osobina, na koncu konca sretan sam zato što sve to radim slobodno i svjesno i nitko me na to nije prisilio. Naime sreća je kad se čovjek osjeća slobodno, a najslobodniji smo kad svoju slobodu predamo Bogu.
Razgovarao: Walter Salković
Rođen sam u Cresu 1964. godine. 1981. odlazim u sjemenište u Zadru. Nakon mature i vojnog roka nastavio sam studij bogoslovije u Rijeci i Zagrebu. Zaređen sam za svećenika 1990. Bio sam dvije godine župni vikar u Rabu, godinu dana upravitelj župe Njivice i nakon tragične pogibije naših triju svećenika dvije godine bio sam župnik u Banjolu na Rabu. Nakon odlaska u samostan, bio sam u novicijatu u Noci kraj Barija u Italiji. Posvećen sam za monaha 2000. godine nakon čega sam bio duhovnik u sjemeništu i kapelan benediktinki u Zadru. U to vrijeme razvila se i moja suradnja sa zajednicom Cenacolo – zajednice za liječenje od raznih oblika ovisnosti. Od 2003. nalazim se u Rimu obavljajući službu u središnjem ekonomatu našeg Reda i našeg Sveučilišta.
