Piše: Anton Valković, urednik
Dan života?!
Prostor koji je iz broja u broj predviđen za uvodnik urednika Veza, ovoga puta velikodušno prepuštam Petru Sklepiću iz Ćunskog. On je učenik prvog razreda srednje škole Ambroza Haračića iz Malog Lošinja a u sklopu nastave hrvatskog jezika, na temu „Šutim, a želim reći“, napisao je tekst koji se, nažalost, ne odnosi samo na njegovo rodno mjesto, a niti samo na prošla vremena. Uostalom, to i on naslućuje…
O čemu šutim?
Puno kuća na brdu, i šaka zemlje ispred njih.
Kraj je nedjeljne mise u župi Ćunski.
Čitaju se pokojni kroz tjedan:
“Ime, datum, umrla u Americi,
ime, datum, umro u Americi,
ime, datum, umrla u Americi …”
Tako iz nedjelje u nedjelju tek rijetki: “umro u Ćunskom”.
Bila je španjolka – gripa, pa došla peronospora, pa filoksera, pa i ratovi su bili.
Mladi pomrli, stari otišli, preostali mladi otišli za Ameriku.
Od koje ovce, malo loze i ulja nije se dalo živjeti.
Šaka zemlje je zarasla.
Slušaju tako desetak staraca, neki ih se još sjećaju,
uglavnom znaju familiju,
ili im je poznato ime s križeva na groblju.
Mladi, njih tek nekoliko, novih prezimena,
uglavnom čekaju kraj mise, žuri im se doma.
Danas svi nekud žurimo.
Žurimo da završimo vrtić, jer škola je cool.
Žurimo da stignemo u peti razred, jer smo veliki.
Žurimo i ganjamo ocjene da upišemo srednju školu,
da imamo zanimanje ili da se pripremimo na fakultet.
Učimo i žurimo da dobro napišemo državnu maturu,
da odemo u “veći” grad, gdje “svega ima”,
naučiti, “postati netko” ili nešto.
I onda?
Čuju ljudi:
“Nema posla, nema prilika,
zaposleni ne mogu hraniti umirovljenike.
Nema doktora, otišli su, a valjda u Ameriku.
Bolesnika je još više. Liste čekanja su duge.
Djeca gladuju, svako peto dijete je gladno.
Učitelji plaču i nose djeci užinu u školu.
Mladoj obitelji oduzeta beba na porodu, jer su SIROMAŠNI?!”
STRAVA! Kome treba obitelj?
Svakodnevne vijesti.
Od pokoje ovce, malo loze i ulja ne da se živjeti.
Šaka zemlje je u šikari, ni divljač ne prolazi.
Negdje sam pročitao, ide otprilike ovako:
“Pričaju neki da postoji otok na kojem raste
cvijet od čijeg se mirisa postaje sretan.
I svi koji su čuli otišli su u mornare da ga nađu.
Oni koji su se vratili, o tome ne znaju ništa.
Treba pitati one koji su ostali!”
U malom Ćunskom stara prezimena zamjenjuju nova.
U stare trošne kuće useljavaju nove obitelji.
Tu je jeftinije, nije na moru, ali ako se malo
pomučiš možeš do mora.
Nema ni škole, ali ima autobus, uglavnom ima.
Izlazim iz crkve.
U daljini na trošnom radio aparatu trešti
pjesma uz koju na lokalnom dijalektu,
pjevaju već stari glasovi.
Još uvijek pjevaju, Bogu hvala.
Pjevaju onu prekrasnu melodiju, zaraznu,
svi je zapjevaju kad je čuju.
Samo je svi ne razumiju, možda i bolje.
Hoću li i ja tako jednog dana pitati majku
da mi da 100 lira za Ameriku ?
Hoće li za nekoliko godina, župnik,
čitati ova nova prezimena na kraju mise
s onim dodatkom: umro u Americi?
Šutimo svi. Šutim i ja, a kome reći?
Njima i svim ostalim vjernim pokojnima
pokoj vječni daruj Gospodine
i svjetlost vječna svijetlila njima.
Počivali u miru Božjem,
Amen!
