Piše: Anton Valković, urednik
Dva krila jednih pluća
U svojoj poruci za ovogodišnji Svjetski dan misija papa Franjo između ostalog citira dio Apostolske pobudnice Evangelii Gaudium u kojoj se kaže: „Velika opasnost u današnjem svijetu, s pregršt njegovih potrošačkih dobara koje guše čovjeka, je pustoš i tjeskoba koji se rađaju iz samodopadnog i gramzivog srca, grozničavog traženja površnih užitaka i otupjele savjesti.“ Na ovo papa Franjo u misijskoj poruci nastavlja: „Zbog toga čovječanstvo ima silnu potrebu prigrliti spasenje koje je donio Krist. Učenici su oni koji dopuštaju da ih Isusova ljubav sve više zahvati i da budu prožeti velikom ljubavlju prema Kraljevstvu Božjem, kako bi bili nositelji radosti evanđelja. Svi su Gospodinovi učenici pozvani njegovati radost evangelizacije.“
Prvi dio ovog kratkog navoda kao da podsjeća na Isusove riječi iz evanđelja koje smo nedavno čitali a mogu se svesti na onu – caru carevo. Drugi dio citata usmjeren je na drugi dio Isusove riječi iz tog istog evanđelja a glasi – Bogu Božje. Isus nije zanijekao ni jednu ni drugu stvarnost uzmemo li onu „caru carevo“ kao nešto što obilježava cijelu našu ovozemaljsku stvarnost sa svim materijalnim potrebama koje čovjek ima. Međutim, problem nastaje kada se isključuje bilo jedna bilo druga stvarnost te kada se predimenzionira jedna od njih na štetu one druge. Kada čovjek sve svoje položi na kartu materijalnoga, događa se upravo ono na što upozorava papa Franjo a to je osjećaj pustoši i tjeskobe. Jednako tako treba istaknuti i drugu krajnost a ona se događa kada čovjek sve svoje stavi na ono duhovno zanemarujući svoje ovozemaljske obaveze. Isus ističući princip „caru carevo a Bogu Božje“ kao da stvara suglasje između dva pola čovjekova života stavljajući ih u ravnotežu i pravilan suodnos. Tek na taj način život postaje uravnotežen a onda i smislen, stabilan, sretan i radostan.
Zato kada misionari govore o svom poslanju i kada se promatra što oni rade, to je u stvari suglasje između onoga „carevoga“ (u to spada briga za zdravlje, obrazovanje, napredak gospodarstva u misijskim krajevima…) i onoga „Božjega“ kada do izražaja dolazi njihov rad na duhovnim vrijednostima koje proizlaze iz Evanđelja. Ta poznata je Isusova da ne živi čovjek samo o kruhu… Evo kako o tome u jednom kratkom filmiću, koji se može naći na internetskoj stranici www.misije.hr, govori naš misionar vlč. Boris Dabo koji je u Zambiji već tridesetak godina: „Znamo da čovjek ne živi samo od kruha, kako nam je Isus rekao, ali mu je potreban i kruh. Tako da ljudi ne ostaju samo kod kruha, zdravstva, školstva ili pomoći siromasima, nego moraš ići do toga što je više od samoga kruha, da se pomogne ljudima shvatiti da je Isus radosna vijest i da se ta radosna vijest ostvaruje kroz zajednicu Crkve i da je Gospodin Isus sa svojom snagom i moći obnavljanja i jačanja prisutan u Crkvi, i onda ga tu treba tražiti.“
Sve ovo kao da se savršeno preklapa s danima koji će nas barem zakratko ujediniti u razmišljanju o drugom dijelu stvarnosti o kojoj je do sada bilo govora – Bogu Božje. Svi sveti koje Crkva slavi 1. studenoga svojim su životom pokazali da je moguće u ovozemaljskoj stvarnosti živjeti dimenziju neba, duhovnoga, živjeti prisutnost s Bogom. Oni su nam i danas primjer koji najrječitije govori da se tek u ispravnom odnosu prema Bogu, u kojem mu se čovjek povjerava Bogu, pronalazi prava mjera i za ispravan odnos prema stvarnostima ovoga svijeta. I upravo zato jer su sveci otkrili ključ ravnoteže zemlje i neba, živeći svoje ovozemaljske živote na način prožimanja zemlje nebom, mi ih molimo da to pomognu i nama. Naši pokojni čije ćemo grobove posjetiti također ovih dana a posebno o Dušnom danu moliti za njih, također nam pokazuju da ovaj život i sve ovozemaljsko ima svoj kraj. Time nas oni ne učvršćuju u razmišljanjima da se, jer imamo kratki vijek trajanja, još više posvetimo sebi, nego, jer nakon ovozemaljskog nastupa vječno, već sada usvajamo logiku neba a ona je da čovjek živi i od kruha i od Božje riječi. A to su dva plućna krila jednog i jedinstvenog misijskog djelovanja daleko ili posve blizu našeg kućnog praga, ali to je već neka druga tema.
