Izrada kipa zahtijeva svježinu i čistu glavu
Gospodine Vučak, molim Vas da nam ukratko predstavite sebe i svoj rad, te kako je došlo do toga da baš Vi budete izabrani za autora kipa sv. Ivana Pavla II.
Rođen sam 1983. godine u malom mjestu pokraj Velike Gorice. Nakon osnovne škole upisujem školu primjenjenih umjetnosti u Zagrebu, gdje sam i maturirao na odjelu kiparstva. Nakon srednje škole upisujem akademiju u Splitu, a 2009. godine sam i diplomirao. Prvo javno djelo bista je bl. Ivana Merza koju sam izradio na trećoj godini akademije. Nalazi se u Zagrebu ispred istoimene osnovne škole. Nakon završene akademije zapošljavam se kao profesor likovne kulture u osnovnoj školi. Nakon toga usljedio je kip bl. Alojzija Stepinca za Chicago (SAD) visine 205 cm. Nakon toga uslijedile su biste i kipovi za Hrvatsku i inozemstvo, ponajviše Canadu, tako da moj današnji opus prelazi 20 javnih radova, bista, kipova i reljefa.
Na pitanje kako je došlo do toga da baš ja budem autor kipa sv. Oca Ivana Pavla II, reći ću da nije bilo baš jednostavno, mada je Božji prst bio prisutan. Nakon prvih kontakata s vlč. Bozanićem usljedila je izrada same skice kipa. Mogao sam ispoštovati rok koji je bio zadan, veličinu i ostale detalje koji su se tražili. Nakon svih uvjeta koji su bili zadani uslijedila je izrada samog kipa!
Sada, kada je kip sv. Pape postavljen na predviđeni prostor, jeste li zadovoljni učinjenim?
Kao autor kipa svetog oca Ivana Pavla II, iznimno sam zadovoljan učinjenim. Sama moja misao koja se proteže od postamenta koji je u obliku vala, izrađenog po mojim nacrtima, te samog kipa svetog Oca, sa svom njegovom ikonologijom spojeni su u jednu iznimnu cjelinu. Također krajobrazna arhitektura stopila se sa kipom i postamentom, tako da cjeli prostor zrači jednom sinergijom kipa i okoliša.
Mogu slobodno reći da je ovo u mojoj dosadašnjoj karijeri najljepši i najveći projekt.
Objasnite nam, u okvirima onoga što je moguće objasniti, kako u glavi jednog umjetnika započinje neki projekt?
To je u stvari dosta zanimljivo. Dok se vozite u autu, kosite travu, počnete razmišljati o kipu, i onda kao kroz sito probirete misli dok ne ostane jasna vizija same skulpture. Ja uvijek razmišljam na način da kipu, bisti udahnem neku priču, dio onoga sto je taj velikan živio. Ta se priča ili karakter može doživjeti u pokretu tijela, gestikulaciji ruke ili specifičnim obilježjima.
Što ste htjeli istaknuti u ostvarenom djelu, što Vas je iz života sv. Pape posebno nadahnjivalo pri izradi kipa?
Kod prikaza sv. Oca Ivana Pavla II htio sam prikazati tu njegovu dinamiku kojom je on propovijedao po cijelome svijetu, pa tako sv. Papa ne stoji nego je u iskoraku prema naprijed, kao da korača, oslanja se na svoj štap, odnosno na Krista. A vjetar koji puše u njegovu misnicu simbol je modernog vremena koji sa sobom nosi sve izazove i probleme. Papa svojim stavom i odlučnošću ide usuprot tome vjetru i izazovima našeg vremena!
Kao mladog umjetnika koji pristupa ovako zahtjevnom zadatku, koliko Vas osobna vjera vodi u poslu?
I ne samo kao umjetnika, nego kao oca dvoje dječice, supruga i profesora, vjera vas vodi i daje vam smisao i snagu. Ona je usmjerenje u životu!
Doživljavate li posao kršćanskog umjetnika kao poziv i je li taj posao težak?
Svakako kao poziv. Da li je teško biti umjetnik? Pa ponekad je dosta zahtjevno, jer uz sam posao izrade kipa, puno je posla i organizacije, a to ponekad iscrpi. Izrada kipa zahtijeva svježinu i čistu glavu. A ponekad vas umore životne prilike pa nekad ne ulazim u atelje po nekoliko dana.
Mnogi će danas reći da živimo u sekularnoj državi, te da razni religiozni simboli nemaju mjesta u javnosti. Međutim, i kip Ivana Pavla II. na svojevrsni način izložen je javnosti. Kako Vi gledate na to?
Ne vidim razlog zašto bi nekome smetala skulptura sveca, svetice, ako znamo da su ti sveci svojim životom pokazali kako bi se trebalo živjeti i na koji način pomoći drugom bratu čovjeku. Sama poruka sveca je apsolutno pozitivna bez imalo mržnje u sebi, tako da stvarno ne vidim razlog i argument protiv postavljanja kipa sveca, svetica na javnim mjestima. U cijeloj našoj zemlji imamo razne simbole, pa i trgovi nose imena ljudi koji su činili zločine u onom režimu, ako to ne smeta, zašto bi onda smetao čovjek koji je svojim životom svjedočio i činio dobro.
Razgovarao: Anton Valković
