Iz urednikove bilježnice (5-2014)

Piše: Anton Valković, urednik

Piše: Anton Valković, urednik

Vjetar Duha

Kad god se sjetim sada svetog pape Ivana Pavla II, meni se još uvijek pred očima vrti ona slika s mise njegova sprovoda u kojoj vjetar lista evanđelistar položen na njegov lijes. Značajna slika u kojoj se i priroda slikovito i znakovito poigrala trenutkom. Jednako tako pred oči mi dođe njegov kip pred katedralom u Krakovu koji je umjetnik napravio na način kao da je u lik Ivana Pavla II zapuhao vjetar te je od njegove siline misnica sva ustreptala dok se pod njom na njegovim prsima i stiče golubica.

Mislim da se i za papu Ivana XXIII, koji je s već spomenutim papom Ivanom Pavlom II na Bijelu nedjelju ili nedjelju Božanskog milosrđa proglašen svetim, a u vezi njegove odluke da sazove II vatikanski koncil, znalo reći da je papa Ivan Dobri otvorio prozore svoga ureda te okupljenima na zoran način pokazao što želi s novim koncilom – da prozrači Crkvu, da zapuše u nju novi vjetar, da osvježi i pokrene ono što je ustajalo i učmalo.

U kontekstu ovoga na pamet mi dolaze neke biblijske slike a vezane su za dah ili duh ili disanje ili vjetar… Za Adama se kaže da je postao živa duša tako što mu je Jahve u nosnice udahnuo dah života. I ne kaže li psalmist prekrasno: „Ako dah im oduzmeš ugibaju i opet se u prah vraćaju. Pošalješ li dah svoj opet nastaju i tako obnavljaš lice zemlje.“ I nije li Bog jakim istočnim vjetrom razdvojio more da Izraelci mogu po suhu proći iz ropstva u slobodu? Nije li taj vjetar, koji puše gdje hoće, kojem čuješ šum a ne znaš odakle dolazi i kamo ide, slika koju je upotrijebio Isus da s njime usporedi čovjeka koji je rođen od Duha? Prigodom Isusova uskrsnuća, kada živ dolazi među svoje učenike, nije li jedna od gesta koju Isus upotrebljava i ona koju evanđelist ovako opisuje: „Dahne u njih i kaže im: Primite Duha Svetoga…“ Nije li se taj dah – šum s neba „kao kad se digne silan vjetar“ pojavio i nad dvoranom u kojoj su bili sabrani apostoli zajedno s Marijom u molitvi i očekivanju od Isusa obećanog Duha? Nije li Crkva o kojoj čitamo u Djelima apostolskim upravo na krilima Duha Svetoga tako brzo, s jedne strane zbog neizmjerne radosti koja je ispunjala srca učenika koji su povjerovali da je Isus Spasitelj, a s druge zbog progona koji je pratio njezino ukorjenjivanje u srca ljudi, tako brzo, poput vjetra, razmnožila svoje zajednice „od Jeruzalema do na kraj svijeta“ kako je rekao Isus. A i biskup se na misi krizme na Veliki četvrtak ujutro, u obredu posvete ulja krizme, naginje nad posudu u kojoj je ulje i da naglasi duhovski trenutak čina, udahnjuje u njega svoj dah.

Sjećam se pokojnog profesora biblije dr. Ante Kresine kako je čovjeka vođena Duhom Svetim uspoređivao s brodom uzdignutih jedara u koje je zapuhao vjetar te tako silovito pokrenuo lađu koja bi bez vjetra stajala na mjestu. Sve ovo dostatno je da i danas, dok

idemo ususret blagdanu Duhova, ali i inače, dozvolimo Duhu Božjem da nas prodahne svojim Duhom kako bi kao kršćani, u našim svakodnevnim zbiljama života, posve konkretnim i često opterećenim svakojakim brigama i nevoljama, živjeli ovu duhovsku dimenziju.

I dok se dobiva dojam da mnogi svoju vjeru „dišu na škrge“ poput Adama koji je bez daha Božjega jedva složen od zemaljskoga praha, ne smijemo dozvoliti da nas obuzme duhovna depresija, malodušje i očaj. Duh Sveti, Duh daha Božje ljubavi i danas je, i u ovom našem trenutku, kadar zapuhati i propuhati sve što se od stajanja, nebrige ili straha „zaštropalo“. U vjerujem svima poznatoj pjesmi „Rijeke žive vode“ u jednoj se kitici ovako kaže: „Ti zapuši sa sve četiri strane svijeta,neka suhe kosti ožive, cijela zemlja nek’ zbog Tebe bude sveta,Tvoja vatra nek’ zapali sve.“ Neka u ovim danima, kada idemo prema blagdanu Duhova, ovo bude i tvoja i moja molitva…

Print Friendly, PDF & Email