Iz urednikove bilježnice (7i8 – 2015)

Vitraji

Piše: Anton Valković, urednik

Piše: Anton Valković, urednik

Tamo već od svibnja, kada sam se u crkvi sv. Kvirina uhvatio izrade prozora za sakralnu izložbu na temu križa, nisam ni slutio da ću ovaj broj veza za srpanj i kolovoz čitati upravo kroz sliku vitraja – staklenih prozora što u različitim oblicima i bojama propuštaju svjetlo najčešće u sakralni prostor. Svoje vitraje u svibnju sam slagao gotovo u težnji da, pogledom na Isusovu muku i križ što je u središtu njegova otajstva muke, trpljenja i smrti, po tim prozorima u prostor pustim tek minimum svjetla, onoliko koliko mi se činilo da svijetla dolazi u prostore gdje se trpi i umire. Izradio sam tako, u velikoj količini koristeći metal, a u manjoj staklo, gotovo antivitraje, suprotnost vitrajima, ograničavajući svjetlu i suncu da se u svom blještavilu prospe po podu, stupovima i zidovima spomenute crkve. No, čitajući priloge koji su dolazili za ovaj broj našega lista, otkrivalo mi se koliko se kroz ovu sliku vitraja, na jasan i zoran način može iščitati ono što je svojevrsna potka gotovo svih događaja i osoba o kojima možete čitati na ovim stranicama. U tom uvjerenju učvrstio me je i članak o Tri nebeska cvijeta koji govore o novim vitrajima u župnoj crkvi u Nerezinama a u uvodu spomenutog teksta se citira biskupa Guillauma Durand de Mende iz 13. st. o duhovnom odnosno simboličnom značenju vitraja: “Crkveni prozori od stakla su božansko Pismo koje odbija vjetar i kišu te čuva crkvu od onog što bi moglo naštetiti samoj građevini i vjernicima koji se u njoj skupljaju. I dok prepuštaju korak svjetlosti pravog sunca (koje je Bog) u crkvu, tj. u srce vjernika, oni osvjetljavaju onog tko se nalazi u njezinom krilu. Prozori su iznutra širi jer je širi mistični smisao od naravnog smisla. Predstavljaju još i pet tjelesnih osjetila: oblikom su izvana uži kako ne bi mogli propustiti ispraznosti svijeta a iznutra rascvjetani kako bi raširenije i slobodnije primili duhovne darove”.

Imajući ovo pred očima, po prilozima koje objavljujemo, zagledani smo u svojevrsne “životne vitraje” ponajprije naših ređenika i mladomisnika vlč. Franka i vlč. Filipa. Dozvoliti da kroz stakla ove dvojice mladih ljudi u Crkvu dopre svjetlost, poziv je i zadatak koji je tek pred njima. Na njihovom ređenju bio je prisutan i mons. Josip Bandera koji ove godine Bogu zahvaljuje za 75 godina svećeništva. Koliko su samo svjetla i topline upili prozori njegova svećeništva osvjetljavajući život tolikima?!

Vitraj što ga je Bog sagradio u životu našega biskupa Ivice, u njegovih 25. godina svećeništva te sada biskupstva, nešto je što se naslanja na bračni vitraj star šezdeset godina koji su u filigranskom radu slagali njegovi roditelji Stjepan i Kata, propuštajući trag svijetla u svoje ali i u živote svoje djece…

U prošlom broju Veza pisali smo o 50 godina svećeništva vlč. Petra Kordića. U ovom broju Bogu smo zahvalni za vlč. Antona Turčića. Svećeništvo što se u raznim paletama boja živi pedeset godina dar je koji diše svjetlom u svim svojim nijansama.

Tu su i svećenici koji ove godine slave 25. godina svećeništva vlč. Anton Depikolozvane i vlč. Ivica Katunar a za Vez smo, u prigodi Godine posvećenog života, razgovarali s monahom Dorotejem Toićem, benediktincem koji ove godine također slavi svoj srebrni jubilej svećeništva. Vitraji ovih muževa isijavaju svjetlom i bojom na način podnevnog svjetla što poziva “prozore duše” da se tom svjetlu do kraja predaju.

Uz sve ovo, ovaj broj Veza piše i o vitrajima što bljesnu iskrom istine, upornosti, strpljivosti, pastoralne zauzetosti i koječega drugoga. Na tom tragu zgodna je crtica o mami i njenoj kćerkici obilježena propitivanjem dječje živo oslikane duše o svijetlu i tami kao i otvoren prozor u djelić života benediktinke iz Cresa s. Josipe koja već 40 godina “čita vrijeme” a kada se nad njihov samostan nadviju zvijezde, svijetlo što ga Bog propušta kroz njih, nalaze put i do srca ove sestre.

I na kraju želim spomenuti još jedan “vitraj”, tih i samozatajan, koji je za života svijetlio vedrinom a nenadano se ugasio da bi sada Bog po njemu osvijetlio pute onima što tek u vatri pečeni i oblikovani čekaju da ih Bog digne na prozore svojih crkava i samostana te se kroz njih poigra svojom svjetlošću. Riječ je o sestri Mauri, benediktinki iz krčkog samostana koja se, nakon 54 godine služenja u radu i molitvi u ovom drevnom samostanu, uputila Gospodinu.

Moguće je zatomiti trak svjetla ali je moguće i pustiti da ono, umiješano u vitraje naših duša, bljesne u neočekivanom skladu boja ostavljajući u ushitu i zahvalnosti one što se u takvom, obojanom svjetlu, okupaju. I na kraju, ne treba smetnuti s uma, da su vitraji bez svjetla što se upre u njih, potpuna tama.

Print Friendly, PDF & Email