Piše: dr. Božidar Mrakovčić
U svojoj enciklici Bogat milosrđem (Dives in misericordia) objavljenoj davne 1980. godine sada već sveti papa Ivan Pavao II. iznio je slijedeći problem: .Često nam se događa … da u milosrđu zapažamo prije svega odnos nejednakosti između onoga koji milosrđe iskazuje i onoga koji ga prima. Dosljedno tome, spremni smo zaključivati kako milosrđe vrijeđa onoga koji ga prima i pogađa čovjekovo dostojanstvo” (DM 6). Nerijetko se čuje da na vrata Karitasa ne kucaju oni koji su zaista potrebni, jer se takvi srame pitati, ne žele da ih se sažalijeva, čuvaju svoje ljudsko dostojanstvo. U dostojanstvo čovjeka spada i mogućnost da živi od svojega rada, da ne bude ovisan o nečijem milosrđu. Milosrđe je s druge strane normalna ljudska reakcija u susretu s nečijom nehumanom situacijom. Kako izraziti milosrđe a da ono dodatno ne ugrozi nečije ljudsko dostojanstvo? Kako ukloniti nejednakost između onoga koji iskazuje milosrđe i onoga koji ga prima? Odgovor na ova pitanja pokušat ćemo naći u nekim biblijskim tekstovima o milosrđu.
“Blago milosrdnima oni će zadobiti milosrđe!” (Mt 5,7)
Blaženstvo o milosrdnima je jedino u kojemu onaj koji nešto svome bližnjemu daje to isto od Boga i prima i to neizmjerno više nego što sam daje. Za malo milosrđa što ga iskazujemo svojem bližnjemu otvaramo se daru neizmjernoga Božjeg milosrđa kojega smo svi potrebni. Milosrđe dakle nije nikada jednostrani čin, ali ne samo u odnosu na Boga nego i na bližnjega: ” … to je čin milosrdne ljubavi tek onda kada smo ostvarujući ga, duboko uvjereni da ga istovremeno i primamo od onih kojima ga iskazujemo” (DM 14). Drugim riječima, trebali bismo biti zahvalni svima koji nam dopuštaju da ih pomognemo u njihovoj nevolji, jer time ne pravimo uslugu samo mi njima, nego i oni nama. Koliko su oni potrebni našega dara toliko smo mi potrebni da naš dar bude prihvaćen. Osjećaj neugode zbog moguće nejednakosti trebao bi dakle ustupiti mjesto zahvalnosti i kod primatelja i kod davatelja milosrđa. Osim toga svi smo potrebni milosrdne ljubavi, kako one Božje tako i od bližnjega. Onaj od kojega mi danas primamo milosrđe, sutra će biti potreban našega milosrđa.
Poslanica Hebrejima o milosrdnom Isusu
Poslanica Hebrejima je jedina koja Isusa izričito naziva milosrdnim: “Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda. Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći” (Heb 2,17s). Isusovo milosrđe se ovdje povezuje s njegovom radikalnom solidarnošću s ljudima koja započinje utjelovljenjem, a dosiže svoj vrhunac smrću na križu. Isus je na vlastitoj koži iskusio patnju i smrt i potom ušao u svoju slavu i kao takav je progonjenim kršćanima ne samo primjer i suputnik koji može s njima suosjećati nego i učinkoviti pomoćnik u njihovom nastojanju da u kušnjama ostanu vjerni. Da bi mogao s nama suosjećati a onda i učinkovito pomoći Isus je postao nama u svemu jednak osim u grijehu. Isusov primjer slijedili su mnogi sveci: želeći ukloniti zapreku nejednakosti koja ih je dijelila od siromaha sami su postali siromasi i tako su im svojom blizinom svjedočili Božju blizinu i ljubav.
Perikopa o posljednjem sudu (Mt 25,31-46)
Isus se međutim nije samo solidarizirao sa svakim tko je ponižen i trpi nego se s njima u potpunosti poistovjetio: “Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni …. Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25,35s-40). Može li dostojanstvo potrebnih milosrđa biti veće? Može li se vjernik držati s visoka kada pomaže potrebnome ako je svjestan da iskazuje milosrđe samome Isusu? zar neće to činiti s najvećim poštovanjem i ljubavlju poput pape Franje koji je kleknuo pred migrantima kojima je ove godine na Veliki četvrtak oprao noge?
Prispodoba o rasipnom sinu (Lk 15,11-32)
Najbolji odgovor na pitanje kako oprostiti drugome daje nam Isus u primjeru oca iz prispodobe o rasipnom sinu. Sin je ozbiljno povrijedio oca kad je tražio podjelu imanja, otišao od kuće i onda sve na brzinu spiskao. Htio je daleko od oca naći vlastiti sreću, a izgubio je sve, na kraju i svoje ljudsko dostojanstvo: njegovom poslodavcu važnije od njega bile su svinje. Konačno je počeo razmišljati i sjetio se svoga oca kod kojega dostojanstvenim životom žive toliki najamnici; zahvaljujući očevoj velikodušnosti imaju ne samo dovoljno nego im i pretekne. Ova spoznaja dala mu je snage da se vrati ocu. Ono što u prispodobi otkriva posebnost oca jest način na koji on prima izgubljenog sina. Sin ne treba tražiti kod oca audijenciju, jer mu ovaj trči u susret, grli ga i ljubi. Ne dopušta sinu niti da do kraja izreče svoju ispriku. Ne prima ga kao najamnika nego mu stavlja prsten na ruku i tako ponovno čini sinom i baštinikom. Oblači ga kao uvaženog gosta u najljepšu haljinu i obuva mu sandale koje su nosili samo slobodni ljudi. Naređuje da se zakolje ugojeno tele kako bi se svi zajedno proveselili njegovom povratku. Razlog ovakvog očevog ponašanja jest njegova vjernost samome sebi. Premda je sin odbacio svoje sinovstvo otac ostaje vjeran svome očinstvu.
Kad se raskajani vraćamo Bogu on nas ne dočekuje s prijekorom nego s radošću i vraća nam naše ljudsko i kršćansko dostojanstvo. Možemo li i na Božje milosrđe prema nama primijeniti princip da je uvijek na koristi ne samo onaj tko prima milosrđe, nego i onaj tko ga daje? Radost s kojom otac u paraboli dočekuje izgubljenog sina pokazuje koliko je Bogu svaki grešnik važan, koliko mu nedostaje kad se od njega udalji. Nije li se tako Bog u svojoj ljubavi prema nama učinio toliko ranjivim da nismo samo mi potrebni njegova milosrđa, nego i on našega? Ne treba li u ovom smislu shvatiti i Isusove riječi na križu: “žedan sam.” (Iv 19,29), kao njegovu žarku želju za nama? Nije li u Isusu Bog postao potreban našega milosrđa kako bismo se mi lakše otvorili njegovom?
