Autor serijala: Nikola Radić
Na kulturu smrti posebno je upozoravao papa Ivan Pavao II. Ona je potpuno oprečna kršćanstvu, jer je kršćanstvo, pod istim vidnim kutom gledano, tipična kultura života. Nažalost je kultura smrti kao takva niknula i osovila se na noge najviše i upravo u nekim dijelovima svijeta koji su tradicionalno kršćanski.
Kultura smrti ima svoje ideologe, filozofe, “znanstvenike”, koji su kroz cijelo dvadeseto stoljeće (neki još i ranije) polako postavljali temelje mračnim zasadama koje su počele prožimati suvremeni društveni život. Neki su (de Marco – Wiker) ove imenovali vrlo pogođenim nazivom: arhitekti kulture smrti, jer to oni doista jesu. Ljudi su prihvaćali njihove ideje, a često ih i danas prihvaćaju slijepo, misleći koji put da prihvaćaju nešto dobro, napredno – kako im se to i prikazuje, i ne videći kako na taj način šire oko sebe hladan dah smrti. Tek onda kada se vidi kako su te ideje iznutra povezane jednim zajedničkim ciljem, kako međusobno čvrsto umrežene orkestrirano uništavaju život u svim njegovim aspektima, dobiva se prava slika kulture smrti. Logično je da to može čovjek toliko jasnije uočiti, koliko je bolje sačuvao svoj odnos prema životu kao svetinji, koliko je svaku ljudsku osobu u stanju vidjeti kao “sliku Božju” koliko god ona nagrđena bila. Ljudi koji su zahvaćeni idejama koje niču iz kulture smrti, ne mogu više imati tujasnoću pogleda, oni su već više ili manje njezine žrtve.
Preduvjeti
Prije nego upremo prstom u neke izdanke kulture slmti (sve ih je ovdje nemoguće obraditi), želimo se upitati, kako je uopće moguće da te mračne ubilačke ideje polako ali sustavno zaposjedaju misaoni svijet današnjih ljudi, među kojima ima veoma mnogo “kršćana”?
Da bi se to postiglo, bilo je potrebno stvoriti neke preduvjete koji, sami po sebi još nisu uočljivi kao instrumenti kulture smrti (iako u najširem smislu to jesu, što postaje vidljivo tek kasnije). ,,Arhitekti” ili onaj čiji su oni svjesno ili nesvjesno bili poslušni sluge, za to su se sustavno pobrinuli.
Ateizacija
Prvi uvjet je ateizacija kršćanskog društva. Boga je u ljudskim glavama i srcima trebalo skinuti s njegova prijestolja. To se ne čini na način kako je to činio borbeni ateizam iz prošlosti. Taj je agresivnim mjerama, nasilno htio srušiti vjeru u ljudi. Mi smo svjedoci kako je to činio komunistički režim Staljinovog i Titovog tipa: progoneći, rušeći, braneći … No nije polučio velikog uspjeha već zato što su ga ljudi lako i jasno mogli prozreti, imao je jasne obrise.
Među komunističkim liderima onoga vremena bila je jedna iznimka. Antonio Gramsci, osnivač talijanske komunističke partije, tvrdio je da se prevlast komunizma i s njime ateizacija društva ne može postići prisilom. Njegova je ideja bila: ne progoniti, ne ukidati blagdane i sl. nego ih ispuniti drugim sadržajem. Drugim riječima, provesti kulturnu revoluciju, odnosno uvesti komunističko/ateističku kulturnu hegemoniju. Njegovi ga ‘kolege’ Staljin, Ceausescu, Tito … nisu poslušali (srećom), ali su zato njegove ideje (poznate kao ‘gramšizam’) svesrdno prihvaćene na Zapadu od svih koji su htjeli ateizirati zapadno društvo. Sada su znali kako se to efikasno radi. (Za primjer možete se sjetiti što se na Zapadu dogodilo s Božićem, kako smo dobili “djeda Božićnjaka” i sve ostalo.)
Strategija kulturne hegemonije ne primjenjuje se dakako samo na područje vjere; ona se obilato koristi na svim područjima života gdje se žele uvesti promjene čime se ovdje ne bavimo. Za nas je važno to znati, da bismo mogli bolje razumjeti procese današnje ateizacije zapadnog društva.
Sada je dakle to drukčije. Ova ateizacija ne ide za tim da stvori ateiste koji će za sebe tvrditi da ne vjeruju. To je tek sporedno. Kažu nam: Boga ili bogova možete imati koliko hoćete kao što ih i ima u raznim religijama svijeta. Svi su oni jednaki. Važno je da nijedan od njih nije vama doista “pravi Bog”. Takvog se Boga vrlo udobno možeš osloboditi. Valja samo namjesto izmišljene zapovijedi “Ja sam Gospodin Bog tvoj … ” koja te zarobljava, postaviti novu, oslobađajuću ‘zapovijed’: “Ja sam gospodin bog moj … “. K tome, ne moraš to nigdje ni reći, sasvim je dovoljno da tako živiš. Tada si slobodan čovjek. Imao je pravo Dostojevski kad je rekao: ,,Ako Boga nema, sve je dozvoljeno”. I tu ‘priča’ počinje i svršava. Svakom ljudskom pogledu koji još nije zamagljen frazama izmišljenim za zamagljivanje je jasno za što Bog nema pristupa u europski ustav. Kad bi tamo došao, On bi morao imati zadnju riječ kod svega … A to: “ne može”!
Kako se očito vidi ‘ovakva’ ateizacija ‘kršćanskog’ društva nije ostala bez uspjeha … Prvi uvjet da se kultura smrti može etablirati je stvoren.
Raz-osobljenje
Drugi je uvjet raz-osobljenje čovjeka. Dostojanstvo ljudske osobe, čovjeka stvorena na sliku Božju, nedodirljiva je svetinja u kršćanskoj kulturi. Čovjek je najveća vrijednost stvorenog svemira. Izdvojen, iznad svega stvorenoga, sa svojim vječnim određenjem. Dok tako u društvu stvari stoje kultura smrti nema mnogo šanse
Zato se ljudska osoba u najvažnijim svjetskim dokumentima (UN, Europski parlament, … ) u usporedbi sa ranijim vremenima sve manje spominje; radije se kaže ljudsko biće. Antropocentrizam – čovjek u središtu, ustupa mjesto geocentrizmu – zemlja u središtu. (Ovdje se ne radi o su protstavljenim vrijednostima, nego o izvrnutom redu: Tko/što čemu treba da služi). Čovjek je samo jedno od živih bića na zemlji, razvijenije, ali u biti ne i vrednije.
‘Kamen temeljac’ takve antropologije postavio je Darwin, a nastavili su graditi Galton, Haeckel i mnogi drugi. Koliko je ljudska osoba u ovom shvaćanju obezvrijeđena dobro se vidi i kada se problem pogleda sa suprotne strane. Tada se može postaviti pitanje: ako čovjek već jest osoba, zašto to ne bi bile i životinje? Prof. Peter Singer (sveučilište Princeton, SAD) je u UN dao prijedlog da se orangutani (i drugi primati) proglase osobama. (Još nije prihvaćeno, što ne znači da neće biti; prije 20-ak godina nije se moglo ni sanjati da će UN danas promovirati ideje i prakse koje direktno izviru iz kulture smrti). Prošle godine smo mogli pročitati da je neki sud u New Yorku dvije čimpanze proglasio osobama. (Nisam nažalost imao mogućnost provjeriti istinitost te vijesti, ali zapravo se tome ne treba čuditi.)
Koliko je u ‘kršćanskim’ glavama nagrižena ta elementarna antropološka istina da je čovjek, i samo čovjek osoba, mogli ste kroz godine slušati u raznim TV-emisijama gdje se raspravljalo o abortusu. Dok su zagovornici abortusa argumentirali i opravdavali ga tvrdnjom da se tu radi samo o nekoj “nakupini stanica” ili sl., sudionici rasprave koji su zastupali kršćanski stav iznosili su mahom kontraargument da je abortus zlo jer se tu radi o “živom biću”. Smetnuli su s uma da je i embrij svake životinje ‘živo biće’. – Nevažno? .. Nažalost, i te kako je važno!
Tek se u zadnje vrijeme u takvim prilikama može čuti da se iznosi argument da je abortus likvidacija, ubojstvo “čovjeka”.
U zdravoj kršćanskoj kulturi sve stvari dobivaju vrijednost upravo u odnosu prema čovjeku kao osobi. Sasvim drukčiju vrijednost one imaju kada ih se doživljava u odnosu prema čovjeku koga one privlače kad su ugodne, a od kojih on bježi kad su mu neugodne. I s time je ‘priča’ zaključena. Više se čovjeku ne “sviđa što je vrijedno”, nego je “vrijedno što mu se sviđa”, kako je to vrlo pogođeno rekao Nazareno Taddei (+ 2006; poznati talijanski stručnjak za medije). Vrijednosti su ostavljene naglavce.
Koliko li se ovaj mentalitet uspio proširiti? Prepoznajemo li se?!
Kaotičnost mišljenja i govora
Treći uvjet koji predstavlja izuzetno plodno tlo za kulturu smrti je kaotičnost mišljenja i, dosljedno, govora. Do ove se kaotičnosti dolazi poglavito na dva načina.
Prvi je brisanje granica. Dok postoje granice postoje i razlike. Dok postoje razlike čovjek može raspoznavati i zaključivati. Jednom riječi: misliti. (Stari su to lijepo izrazili rečenicom: Qui bene distinguit, bene docet. U slobodnom prijevodu: Tko zna dobro razlikovati, zna i dobro poučiti, objasniti.) Raspoznavajući jasno stvarnost/zbilju u kojoj živi, on se može sve više približiti istini kojoj po naravi teži. no, istina – to je opasno! Treba ljudski um usmjeriti da se kreće u takvim uvjetima kako bi na kraju morao zaključiti da istine zapravo nema. A nje doista nema ako je sve ‘svejedno’, ako su izbrisane granice između dobra i zla, ako je sve ‘relativno’ … Papa Benedikt XVI. prepoznaje u ovom relativizmu jedno od najopasnijih stanja današnjeg čovjeka, pojedinca i društva. Ova se mentalna kategorija relativizrna već nametnula kao diktatura ispod koje jedini bog “JA” odlučuje kako hoće o dobru i zlu, o sebi i drugima – dakako zavisno od moći koju ima u rukama.
(U ovom je segmentu New Age, što se tiče brisanja granica, majstorski odradio posao).
Drugi način koji dovodi do spomenute kaotičnosti je samosvijest ljudi u smislu da si uzimaju pravo proizvoljno definirati pojmove bez obzira što oni u stanovitoj kulturi imaju neko opće prihvaćeno značenje, donositi sudove o stvarima u koje se uopće ne razumiju, koristiti rije či i sintagme koje su im stavljene u usta a plasiraju se u čisto propagandne svrhe (često su ‘mjehur od sapunice’, ne znače zapravo ništa) … A sve to s uvjerenjem da oni ‘vladaju’ onim što govore. Posljedica je neminovna: nesnalaženje, prava komunikacija je prekinuta … Jednom riječi “Kula babilonska”.
Istu kaotičnost (makar drukčije motiviranu) nalazimo i u službenim dokumentima. Hoćete primjer? Najveći naslov (!) jednog propisa u RH ima 78 riječi, a naslovi u raznim pravilnicima vrlo često 40- 50 riječi. Čl. 483. Zakona o tržištu kapitala ima u stavku 1. dvije rečenice od kojih se prva sastoji od 149 riječi. Stavak 2. ima također dvije rečenice od kojih prva ima 151 riječ. Kažu pravnici da se ta dva stavka sadržajno razlikuju jedan od drugoga manje od 5%. Snađite se! (Trebate li se čuditi i ljutiti što su Vam u jednom uredu dali jedne upute, u drugom druge, a u trećem treće – ‘za istu stvar’!?)
(Nastavlja se)
