Piše: dr. Božidar Mrakovčić
Petnaesto poglavlja Lukinog evanđelja se smatra Jednom od najljepših stranica Novoga zavjeta. Sadrži prispodobe o izgubljenoj ovci i izgubljenoj drahmi te o ocu i dva sina. Radi se zapravo od dvije prispodobe (usp. Lk 15,3.11) i svaka je od njih dvodijelna: izgubljena ovca – izgubljena drahma; mlađi sin – stariji sin. Dijelovi ovih dviju prispodoba su paralelni. Kao što je izgubljena ovca odlutala od stada tako je i mlađi sin otišao od kuće. Kao što se drahma izgubila premda nije napustila kuću tako je i stariji sin izgubljen premda ostaje kod kuće. Ono što povezuje sva četiri dijela ovih dviju prispodoba jest radost na koju pastir poziva susjede i prijatelje, žena susjede i prijateljice, otac najprije čitav svoj dom, na koncu i starijeg sina.
Biti milosrdan?
Zašto ove dvije prispodobe nazivamo prispodobama o Božjem milosrđu kad se riječ milosrđe u njima nigdje ne spominje? Odgovor na ovo pitanje možemo naći na drugim mjestima gdje Luka govori o milosrđu. U Lk 6,36 Isus nas poziva: “Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan”. Bog je milosrdan jer je dobrostiv ne samo prema dobrima nego i “prema nezahvalnicima i prema opakima” (Lk 6,35). Slično i mi smo milosrdni ukoliko ljubimo svoje neprijatelje, činimo dobro i pozajmljujemo ne nadajuć se zaradi, ukoliko ne sudimo, nego praštamo i rasipno dajemo (usp. Lk 6,35.37-38). Što konkretno znači iskazati milosrđe najbolje pokazuje prispodoba o milosrdnom Samarijancu koji kad je došao do opljačkanog i izubijanog čovjeka “vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom” (Lk 10,33-34). Biti milosrdan znači dakle imati oko koje primjećuje tuđu nevolju i potrebu, srce koje je sposobno ganuti se i ruku koja učinkovito pomaže ne očekujući pritom ništa zauzvrat.
Otac i mlađi sin
U prispodobi o izgubljenoj ovci u Lk 15 pastir primjećuje od stotinu ovaca da mu jedna nedostaje. Radost koja je iz njega provalila nakon što ju je našao otkriva koliko mu je strašno bilo žao izgubljene ovce, izložene u pustinji svakojakim opasnostima. Premda mu je preostalo 99 ovaca dao se u potragu za izgubljenom i nije odustao sve dok je nije našao. U prispodobi o ocu i dva sina, u načinu na koji je otac dočekao povratak izgubljenog sina, ova tri elementa milosrđa još su vidljivija: “Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga” (Lk 15,20). Radost s kojom dočekuje sina otkriva svu očevu patnju i žalost zbog sinovljeve odsutnosti. Ne zamjera sinu što se, zatraživši baštinu, ponio kao da mu je otac mrtav; baština se obično dijelila tek nakon očeve smrti. Ne dopušta mu niti da izrekne riječi: “Primi me kao jednog od svojih najamnika” (Lk 15,19), premda se, otišavši od kuće, odrekao svoga sinovstva kako bi bio svoj vlastiti gospodar. U svom bezuvjetnom praštanju i neizmjernoj radosti otac oblači sina povratnika u najbolje haljine i stavlja prsten na ruku i tako mu vraća dostojanstvo sina i baštinika, njemu koji je napustivši očev dom kao sin i čovjek bio mrtav, koji se srozao na razinu niže od svinje. Nijedna riječ koja bi odavala očevu povrijeđenost, ni riječi prijekora, nego beskraj na sućut i neopisiva radost.
Otac i stariji sin
Nastavak prispodobe o ocu i dva sina pokazuje da nije očevog milosrđa potreban samo mlađi nego i stariji sin koji je također kao sin izgubljen, premda nije nikada napustio kuću. Riječi starijega sina ocu: “Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim” (Lk 15,29), otkrivaju svu njegovu tragičnost. Premda je čitavo vrijeme kod kuće s ocem on ne vidi sebe kao ljubljenog sina, nego kao najamnika kojemu ništa nije darovano nego sve mora zaslužiti svojim mukotrpnim radom. Oca pak doživljava kao strogog gospodara kojemu je prisiljen služiti. Kao što se mlađi sin osjećao strancem u dalekoj zemlji, tako se stariji sin doveo do toga da se osjeća strancem u vlastitoj kući: ne prepoznaje više ni oca ni brata. Kao što je mlađi sin gladovao u tuđini tako sada stariji sin, ne želeći ući u kuću na gozbu, osuđuje samoga sebe na glad.
Međutim, kao što je očekivao mlađeg sina otac očekuje i starijega da dođe kući i pridruži se gozbi. Primjećuje da ga nema kao što je primijetio mlađeg da se vraća. Kao što je mlađemu izašao u susret, tako izlazi iz kuće radi starijeg sina kako bi ga nagovorio da se pridruži slavlju. Kao što nije želio da mu se mlađi sin vrati kao najamnik, tako ni starijeg sina ne smatra najamnikom nego sinom. Zato mu na njegove ružne optužbe uzvraća nježnim izrazom “Sinko” i nadodaje: “ti si uvijek sa mnom i sve moje i tvoje je” (Lk 15,31). Otac na jednak način neizmjerno ljubi obojicu svojih sinova i trpi zbog njihove udaljenosti od njega koja ih unesrećuje. Zato sve čini kako bi ih privukao u zajedništvo i radost očinskog doma.
Prispodoba nam ne kaže kako je stariji sin reagirao na očeve riječi, je li ušao u kuću ili nije. U svakom slučaju da bi prihvatio povratak brata i postao zajedničar radosti stariji sin mora najprije prihvatiti vlastito sinovstvo i činjenicu da ovisi o ocu koji mu sve daruje. U biti stariji sin ima isti problem kao i mlađi: misli da može živjeti bez oca.
Poziv na radost i milosrđe
Otvoreni kraj ove prispodobe otkriva da Isus ima pred sobom prvenstveno pismoznance i farizeje koji su smatrali da Bogu ništa ne duguju, a osobito ne milosrđe, jer su pravedni. Protiv Isusa su mrmljali zato što se druži s grešnicima. Isus pak svojim ponašanjem utjelovljuje .rasipnog” oca iz prispodobe. Neumorno se trudi oko jednih i drugih. I jedne i druge poziva u radost zajedništva s Bogom. I jednima i drugima ukazuje na njihovu izgubljenost i potrebu Božjeg milosrđa kao i na Božju očinsku čežnju za njima.
Svi smo potrebni Očevog milosrđa bilo kao mlađi ili stariji sinovi. Samo snaga iskustva primljenog milosrđa može nas učiniti sposobnima radovati se Božjem milosrđu prema drugome i postajati milosrdni kao što je milosrdan Otac naš na nebesima.
