Priredio: dr. Franjo Velčić
Sluga Božji Antun Mahnić učitelj vjere u „Godini vjere“ (7)
Govoreći o kršćanskim običajima ne će biti s gorega, ako se osvrnemo i na obiteljski život.
Bog sâm ustanovio je obiteljski život, kad je u raju Adamu dao Evu za družicu. A kad je Bog s neba sišao na zemlju, htio je da se rodi kao član obitelji i da u obitelji provede veći dio svoga zemaljskoga života. To je bila ona sveta nazaretska obitelj sastojeći od Isusa, Marije i Josipa. No Isus je obitelj na poseban način posvetio još time, što je ženidbu podigao na dostojanstvo sakramenta. Obiteljska zajednica posvećena sakramentom postala je slika one zajednice u kojoj je Bog tajanstveno združen s ljudskim rodom, svete Crkve. Kako je Crkva tako je i kršćanska obitelj svetište Božje. Tako su kršćanski vjekovi shvaćali kršćanski obiteljski život; tako valja da ga shvaćamo i mi. Zato se sastoji svrha kao Crkve tako kršćanske obitelji prije svega u tome, da se njom širi kraljevstvo Božje, da se njezini članovi među sobom posvećuju i usavršuju. Svetiti i usavršivati moraju se muž i žena među sobom potičući se kršćanskim primjerom na krepostan bogoljuban život, vršeći svoje staleške dužnosti čisto i savjesno. No glavna ih zadaća zapada pogledom na djecu. Ne toliko za zemlju nego poglavito za nebesa, za vječni život valja im odgajati djecu. Zato što je Crkva u velikom, to mora da je obitelj u malom: svetište Božje u pravom značenju riječi. U tom svetištu roditelji, naročito majka, mora vršiti ulogu svećenika naučavajući dijete molitve i kršćanski nauk u ono prvo doba, kad još ne može u crkvu ni u školu; sijući u mlado srce sjeme straha Božjega i drugih kršćanskih kreposti.
Od kršćanskoga odgoja, od obiteljske stege zavisi poglavito sreća i blagoslov ne samo pojedinih porodica nego i čitavih naroda i država. No kršćanskog odgoja i stege nema bez Boga, bez molitve. Zato je lijep kršćanski običaj započinjati i svršavati dan zajedničkom molitvom u obitelji. Molitva Gospine krunice u krugu obitelji jest jedna od najdragocjenijih predaja , što smo ih naslijedili od naših pradjedova. Jest, krunica, a iza krunice svi na počinak od dnevnoga posla, no između svih zadnji otac obitelji, nakon što je zaključao vrata kuće i na vlastite se oči uvjerio, da su sinovi i kćeri pod krovom. To je čestiti kršćanski običaj. Očevi i majke, zapamtite to!
Jest, očevi i majke kršćanske, mnogi od vas pod stare dane gorko plaču tužeći se, kako ih rođena djeca malo štuju i zanemaruju, kako im uskraćuju i ono što trebaju za život. Zaista valja nam na žalost priznati, da u mlađeg roda sve više nestaje štovanja i poslušnosti prema starijima, tih kreposti, koje su u kršćansko doba naših pradjedova sačinjavale najdragocjenije blago obiteljskog života, a i najpouzdaniju nepokolebivu potporu društvenom i državnom poretku. No pomislite, da ta neposlušnost i prezir roditeljske i svake starije oblasti drugo nije nego naravski plod nekršćanskog odgoja, što ga kršćanski roditelji daju svojoj djeci. Takvi bi se roditelji morali udarati u vlastite prsi: moj grijeh, moj preveliki grijeh! Napuštaju se stari kršćanski običaji, koji su nekad vladali obiteljskim životom, pa eto popuštaju te se sve više kidaju i društvene veze, koje su u ljubavi spajale djecu s roditeljima, podanike s vladarima, vjernike s crkvenom oblašću. Odatle i socijalno ili društveno zlo, s koga toliko boluje naše doba.
6. – I tu, govoreći o kršćanskim obiteljskim običajima, ne mogu a da vas ne podsjetim još na jedan običaj, koji je kadar mnogo doprinijeti, da se opet u vaše obitelji vrati duh Isusov i strah Božji, a s njima i prava sreća. To jest blagoslov, što ga otac ili majka podjeljuju svojoj djeci. Već u starom se Zavjetu očinski blagoslov smatrao najdragocjenijom baštinom za djecu, zalogom vremenite i vječne sreće. Sveti patrijarsi kao i drugi muževi starog Zavjeta prije smrti pozivali bi k sebi svoje sinove, da im ostave svoj blagoslov. Taj se običaj od starog Zavjeta prenio u novi Zavjet pa se održao kod kršćana sve do danas. Dobra će djeca sama zamoliti oca i majku, da ih blagoslove; a dobri će roditelji od srca svojoj djeci ispuniti tu želju, osobito u izvjesnim svečanijim prigodama, kao npr. u dan kad sin ili kći stupa u bračni stalež, kad ide sin u vojnike, ili u svijet na dulji boravak, ili kad su otac ili majka na umoru.
Pa kako ne bi roditelji djeci svojoj iskazali te ljubavi? Oni svoju djecu ljube, želeći im sve dobro za vrijeme i vječnost. Uz to roditelji dobiju od Boga posebnu vlast nad djecom, a Bog je sudbinu djece postavio naročito u njihove ruke. Kao što, po riječima sv. Pisma, prokletstvo majke sinovima razvaljuje kuće do temelja, tako ih blagoslov oca utvrđuje. (Sir 3,11). I vjerni će sin drage volje pokleknuti pred oca i majku, da ga blagoslove; jer blago njemu, ako ga bude njihov blagoslov pratio diljem života. No, što je još važnije, sveti čin očinskoga blagoslova podsjeća roditelje na njihovo visoko dostojanstvo i dužnosti; blagoslivljajući djecu u ime Presvetoga Trojstva i znakom križa, oni živo osjećaju, da su očinsku vlast dobili od Boga, i da moraju isto tako djecu odgajati za Boga, te će biti Bogu samom odgovorni, kako vrše svoje roditeljske dužnosti. Isto tako i djeca, primajući od roditelja blagoslov, priznavaju u roditeljima zamjenike Božje, koje moraju štovati i slušati radi Boga. Tako eto dobiva odnos, koji postoji između roditelja s jedne a djece s druge strane, viši vjerski značaj, te se obitelj sve više preobrazuje prema uzoru, koji joj pruža sveta nazaretska obitelj.
Zato kršćanski očevi i majke, neka i među vama zavlada ovaj sveti kršćanski običaj. Blagoslivljajte vaše sinove i kćeri; a vi mladi, budite uvjereni, da nema tvrđeg jamstva i vremenite i vječne sreće od očinskog i materinjeg blagoslova. Ne samo, kako rekoh, u vanrednim svečanim prilikama, nego često u godini, neka se vrši taj običaj u kršćanskoj obitelji. Dapače sretne li obitelji, gdje djeca svaki dan, osobito u večer, prije nego idu na počinak, kleknu pred oca ili majku i poljubivši im ruku, od njih primaju blagoslov. Sinovi odgojeni u tom duhu ne će zacijelo nikad dizati ruku na vlastite roditelje.
