Od četiri izvještaja o ustanovi Euharistije koliko ih imamo u Novome zavjetu samo dva (Lk 22,19-20; 1 Kor 11,23-25) sadrže Isusovu zapovijed: „Ovo činite meni na spomen“.
Što znači ova Isusova zapovijed? Traži li Isus tek obredno ponavljanje njegovih gesta i riječi s posljednje večere? Je li cilj ovog ponavljanja u sklopu euharistijskog slavlja tek sentimentalno prisjećanje na Isusa ili se radi o spomenu drukčije naravi? U traženju odgovora na ova pitanja posegnut ćemo najprije za značenjem židovskog blagdana Pashe koju svi evanđelisti ističu kao vremenski, a time i značenjski okvir posljednje večere.
Pasha kao spomenčin izlaska iz Egipta
U Bibliji sva liturgijska slavlja imaju svoj temelj u spasenjskim Božjim djelima. Slaveći blagdane narod se sjeća onoga što je Bog u prošlosti za nj učinio. Valja odmah uočiti da sjećanje u Bibliji uvijek uključuje i djelovanje (usp. Post 40,14; Jr 15,15). Ovo je osobito važno za razumijevanje blagdana Pashe koja nije tek puko sjećanje na Božje djelo izbavljena Izraela iz egipatskog ropstva nego je spomenčin (usp. Izl 12,14), u smislu da se prošli događaj kroz obred pashalne večere aktualizira. Na koji način?
Jedinstvenim Božjim spasenjskim zahvatom izbavljenja iz egipatskog ropstva kao najsnažnijim starozavjetnim očitovanjem Božje naklonosti bili su na osobit način zahvaćeni oni Izraelci koji su u njemu povijesno sudjelovali. Židovi su međutim vjerovali da spasenjska dobrobit tog zahvata nije bila namijenjena samo Mojsijevim suvremenicima nego i svim kasnijim generacija Izraelaca. Vjerovali su da preko obreda pashalne večere i oni postaju sudionici izlaska iz Egipta i kao takvi bivaju otkupljeni i oslobođeni. Vjera naime ima snagu nadilaženja prostornih i vremenskih barijera. Prvu Pashu Izraelci su slavili dok su još bili u Egiptu, uoči oslobođenja iz ropstva kao proročki znak neposredne buduće stvarnosti. Za kasnije generacije Pasha postaje spomenčin povijesnog događaja, ali ostaje kao i za onu prvu, bez obzira na vrijeme i mjesto u kojem žive, spasenjski učinkovit.
Pasha kao spomenčin uključuje međutim ne samo obred nego i etičko djelovanje. Moralno djelovanje proizlazi iz sinajskog Saveza koji je usko povezan uz izlazak iz Egipta. Bog je naime izveo izraelski narod iz Egipta kako bi Izrael postao Božji narod, a on njegov Bog (usp. Izl 6,6-7) što se događa sklapanjem Saveza. Sklapanje Saveza na Sinaju događa se Božjom inicijativom, izraz je čiste Božje ljubavi prema Izraelu. Međutim da bi narod mogao ostati u Savezu s Bogom mora prihvatiti Božje zapovijedi (usp. Izl 24,1-8). Da bi se živjelo u zajedništvu s Bogom valja živjeti po Božju. Bez moralne dimenzije obred se pretvara u formalizam. Protiv ovoga je ustao prorok Jeremija kad je prozvao svoje suvremenike da od hrama prave „pećinu razbojničku“: u svakodnevnom životu kradu, ubijaju, čine preljub i lažu i onda takvi dolaze u hram prinositi Bogu žrtve (usp. Jr 7,1-28)
Euharistija kao spomenčin Isusove smrti i uskrsnuća
U euharistiji prepoznajemo sličnu dinamiku koju smo uočili i kod slavljenja Pashe. Kao što su Izraelci u Egiptu slaveći prvu Pashu unaprijed slavili izbavljenje iz ropstva tako i Isus, slaveći sa svojim učenicima na posljednjoj večeri novu Pashu, gestama i riječima nad kruhom i vinom anticipira svoju sebedarnu smrt kojom će kao istinski pashalni Jaganjac donijeti otpuštenje grijeha i uspostaviti novi i vječni Savez između ljudi i Boga. Ono što su apostoli na posljednjoj večeri unaprijed slavili, uživajući spasonosne učinke Isusove smrti koja se još nije bila materijalno dogodila, mi današnji kršćani slavimo u euharistiji kao spomenčin prošlog događaja i isto tako uživamo spasonosne učinke jedinstvenog događaja Isusove smrti i uskrsnuća s kojim nas Euharistija dovodi u dodir sakramentalno ga uprisutnjujući.
Blagovanje euharistije i egzistencijalni navještaj
Sakramentalno uprisutnjenje Isusove smrti i uskrsnuća u obredu euharistije funkcionira i kao navještaj Isusa raspetog i uskrslog. U misi se evanđelje naviješta ne samo riječima nego i euharistijskim obredom. Imajući ovo na umu sv. Pavao komentira Isusovu zapovijed „Ovo činite meni na spomen“ rečenicom: „Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe“ (1 Kor 11,26). Međutim, da bi navještaj evanđelja bio autentičan potrebna je ne samo riječ i obred nego i život navjestitelja usklađen s riječju i obredom. Ovdje nam ponovno u pomoć dolazi dinamika starozavjetne Pashe čije je slavljenje uključivalo i Savez a s njime i zahtjev moralnog djelovanja. Nije li posvećeno vino koje na misi pijemo „krv novoga i vječnoga Saveza“? Svojom smrću Isus nam je zaslužio otpuštenje grijeha i novo zajedništvo s Bogom koje ostvarujemo našim zajedništvom s Isusom. Ne ostvaruje li se to zajedništvo upravo blagovanjem euharistije čime ulazimo u „zajedništvo krvi Kristove“ i u „zajedništvo tijela Kristova“ (1 Kor 10,15-16)? Ulazimo u zajedništvo tijela Kristova koje se za nas predaje i krvi Kristove koja se za nas prolijeva, tj. u zajedništvo s Kristom koji iz poslušnosti nebeskom Ocu i iz ljubavi prema nama svojoj braći postaje za nas čovjekom, objavljuje nam Oca i umire za nas na križu kao Jaganjac koji oduzima grijehe svijeta. Pričešćujući se prihvaćamo zajedništvo s takvim Isusom.
Ovo zajedništvo nije samo dar nego i zadatak. Da bismo ostali trajno u tom zajedništvu s Isusom potrebno je da i mi živimo poput Isusa, poslušni nebeskom Ocu, živeći sebedarno. Blagovanje euharistije ne samo da zahtjeva ovakav život, nego daje i snagu za nj, jer nam uskrsli Isus u susretu s njime u euharistiji daje svoga Duha koji ima snagu učiniti nas njemu sličnima, jasno, uz našu suradnju i zalaganje kojima očitujemo da i mi to želimo. Ukoliko slavljenje euharistije ima ovakav učinak onda ono zaista postaje cjeloviti navještaj Krista, riječju, obredom i životom. Samo takav navještaj je autentičan i učinkovit. Samo ako Isusovu zapovijed „Ovo činite meni na spomen“ vršimo ne samo obredno nego i životno možemo reći da euharistiju blagujemo dostojno (usp. 1 Kor 11,27-29).