Pored samostana Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog u Kresnikovoj ulici u Rijeci postoji tzv. Kuća utočišta, ustanova koju vode časne sestre milosrdnice, a za potrebe jedne od marginalnih skupina osoba u našem društvu, beskućnike.
Od nedavno je Kuća utočišta proširila svoje usluge prema njezinim korisnicima, beskućnicima: mogućnost više obroka u danu (ne više samo ručak), mogućnost prebivanja u dnevnom boravku itd. U planu su realizacije novih sadržaja pomoći za korisnike kao npr. logoterapija.
Kako bi jedna takva ustanova mogla normalno funkcionirati potrebna su financijska sredstva te pomoć. U tom smislu održana je jednodnevna duhovna obnova u sklopu humanitarne akcije »Podijeli svoj kruh s beskućnikom« sa mogućnošću donacija za potrebe Kuće utočišta. Jednodnevnu duhovnu obnovu, koja je bila održana u subotu 13. siječnja, vodio je naš biskup, mons. Ivica Petanjak.
Na početku je u dvorani samostana časnih sestara sve pozdravila s. Veronika Popić, voditeljica Kuće utočišta, a zatim je riječ predala ocu biskupu Ivici koji je započeo svoj nagovor na temu »Podijeli svoj kruh s beskućnikom«. Donosimo dijelove tog nagovora.
Otac Biskup je u svom nagovoru rekao da je rad na sebi, na svom duhovnom rastu, mukotrpan i nevidljiv, ali da je vidljivo naše djelovanje prema bližnjemu.
»Ako sam dobro razumio mi nismo ovdje da analiziramo, ni prosuđujemo uzroke zašto je netko beskućnik, zašto je gladan, zašto živi u siromaštvu,… jer bi nas to odvelo u potpuno drugi pravac, nego polazimo od činjeničnog stanja: netko je beskućnik, nema uvjete koje ima većina u njegovoj zemlji ili okruženju u kojem živi. Ostavljamo po strani uzroke i možebitnu odgovornost onoga koji se nalazi u takvom stanju.«
Osvrčući se na samu duhovnu obnovu biskup je rekao: »Kad je riječ o duhovnoj obnovi, što je to što bi trebalo obnoviti? Čovjeka kao takvoga. Bez obnovljenog, izgrađenog, formiranog čovjeka ne može se govoriti o odgovornosti prema drugome i prema svijetu ili onome što Isus zove nova pravednost. Vidjeli smo da mnogo stoljeća prije Isusa Krista postojala osjetljivost humanosti i brige za siromahe, a Isus će reći da naša pravednost mora biti veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja ako hoćemo ući u Kraljevstvo nebesko.«
Malo kasnije, biskup Ivica progovorio je o važnoj temi kršćanske ljubavi prema bližnjima:
»Isus će uvijek naglasak stavljati na ono biti. Biti znak Božji na zemlji. Bit za nekoga, kao što je sol za zemlju i svjetlo za svijet. Kao što je Otac nebeski za nas, kao što je Sin Božji radi nas sišao na zemlju… kršćanin, kao slika Božja, uvijek je znak Božji na zemlji, odraz Božje ljubavi i dobrote prema njemu. Iz tog iskustva proizlazi i naš odnos prema drugima. ‘Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima’ (Mt 5,16). Naša djela su proslava Oca nebeskog i odraz Božje brige za čovjeka. Naša djela su Božja djela. Mi smo vidljivi znak Božje ljubavi. ‘Biti za’ i ‘biti sa’ je živjeti novi život. Onaj tko je ‘za nekoga’ i tko je ‘s nekim’, taj je u zajedništvu s drugim i u dijalogu s drugim. To je prevažno za ovaj trenutak i za budućnost svijeta jer nas materijalni napredak nemilosrdno okreće prema nama samima i vlastitom dobru, što je u potpunoj suprotnosti s evanđeljem. Isus je uvijek bio za drugoga i s drugim. Mi nismo sinovi Božji zato da se odvojimo od drugih nego da se prinesemo za druge. Zato je kod kršćana važno ne koliko je tko dao nego s kakvom nakanom je dao.«
Otac Biskup jasno je naglasio kako ono što dajemo mora i nas pogoditi, donio je i lijepu usporedbu s našim Gospodinom Isusom, a zatim spomenuo i svetu Tereziju iz Kalkute:
»Ako sam nešto dao od sebe i od svoga, onda na neki način moram to i osjetiti na svojoj koži. Mora me nešto koštati. Mora nekog traga ostaviti. Kao što Isus i nakon uskrsnuća nosi obilježja razapinjanja. Isus je po uskrsnuću proslavljen, ali su tragovi njegove ljubavi i naših grijeha trajno utisnuti u njegovo biće. Ljubav košta. I što je veća to košta više, jače, krvavije, životom se plaća. Postoji još jedan duboki egzistencijalni razlog, a veoma koristan i spasonosan onome koji daje – da mora osjetiti na svojoj koži da je dao, a taj je da možeš bar donekle razumjeti onoga kome si pomogao. Da bar na neko vrijeme ili trenutak proživiš i doživiš ono stanje u kojem se on stalno nalazi. To je primjer svete Majke Terezije iz Kalkute, koja je godinama proživljavala duboku krizu vjere, koju drugi nikada nisu zapazili, a nju je dovodilo do strašnih duševnih borbi i neprestanog života u duhovnom mraku i nakon godina i godina traženja njoj jedan svećenik kaže: ‘Vama je Bog dao milost ne samo da skupljate umiruće, napuštene, beskućnike, gubave,… i da im pomažete, nego da živite onu tamu u kojoj se oni neprestano nalaze.’ Ne možeš drugoga razumjeti dok nisi nešto njegova života na svojoj koži osjetio.«
Poslije nagovora uslijedila su pitanja i osobni osvrti na temu osoba koji su beskućnici. Pri kraju prvog dijela duhovne obnove, prisutni su imali mogućnost razgledati samu Kuću utočišta i samostansku kapelu sestara milosrdnica koja je ukrašena mozaicima o. Marka Ivana Rupnika, DI.
S molitvom krunice okupljeni su se zatim u kapeli pripremili za slavlje svete Mise koju je predvodio biskup Ivica. U svojoj homiliji biskup se osvrnuo na pročitano evanđelje po Marku, tj. na ulomak koji govori o pozivu Levija – Mateja za apostola.
Izdvajamo jedan dio biskupove homilije:
»Isus prolazi, zagleda se u nas, pogleda nas i zove nas. Njegov poziv je poziv milosrđa i izabranja. Kako ostati vjeran tom pozivu? Tako da ti ne skineš svog pogleda s Isusa Krista. Možda je tu odgovor i rješenje za ustrajnost u redovničkom i svećeničkom pozivu: ne skidati pogleda s Isusa Krista. Dok god mi gledamo u Isusa mi ćemo ostati uz njega. Ako naš pogled počme šarati, ako više nismo usredotočeni na Onoga koji nas gleda i poziva nego su se naše oči zagledale u nešto ili nekog drugoga, naša se ljubav spustila na nešto drugo, mi više ne možemo ostati na onom putu na koji smo bili pozvani, jer nam noga skreće na druge staze.«
Josip Karabaić
Fotogalerija
