Kad čovjek bez potrebe učini dobro djelo, Bog pogleda dolje, nasmije se i kaže: „Samo zbog ovog trenutka vrijedilo je stvoriti svijet“.
Talmud
Razmišljajući o posvećenom životu ili redovništvu u Crkvi, od pustinjačko-monaških početaka do danas, siguran sam da se dobri Bog često puta nasmijao gledajući tolike žene i muškarce kako se trude slijediti Njegova Miljenika Isusa Krista tvoreći raznolikim dobrim djelima sadržaj vlastitoga života. Štoviše na mnoge od njih može se primijeniti uzrečica da su u svome vremenu bili „odgovor odozgor na potrebe odozdo“ (H. Urs von Balthasar).
Više je povoda da se kaže nekoliko riječi o posvećenom životu. Navršava se upravo 20 godina otkako je sv. Ivan Pavao II. ustanovio Dan posvećenog života (Prikazanje Gospodinovo-Svijećnica 1997.), a netom smo označili Godinom posvećenoga života (30. XI. 2014. – 2. II. 2016.) 50. obljetnicu dogmatske konstitucije II. vatikanskog sabora Lumen gentium koja govori o redovnicima u Crkvi u 6. poglavlju te dekreta Perfectae caritatis o prilagođenoj obnovi redovničkog života. Ove godine imamo povlasticu u našoj biskupiji iz bližega upoznati, o Danu posvećenoga života, blaženu Mariju Tereziju od sv. Josipa (1855-1938), utemeljiteljicu Družbe sestara karmelićanki Božanskog srca Isusova, čije svete relikvije će prispjeti u njihov samostan u Puntu (4-5. veljače). Nad njezinim neobičnim životom i djelovanjem Bog se više nego jednom nasmijao.
Učiteljska Crkva se u povijesti mnogo puta bavila pitanjem redovništva, ali vjerojatno nikada tako sustavno, intezivno i kontinuirano kao u naše doba. U proteklih pola stoljeća valja nadodati već spomenutom: IX. redovitu opću skupštinu Sinode biskupa (1994.) koja se pripravljala tri godine, tridesetak učiteljskih dokumenata trajne vrijednosti, brojna istraživanja i prve cjelovite povijesti redovništva (na hrvatskom jeziku imamo za sada samo pojedinačne monografije), nove Konstitucije većine redova, čak i nova Pravila (npr. samostanski i svjetovni franjevački trećoreci i trećoredice) te naposljetku kao kruna tog polustoljetnog razdoblja redovnik – papa Franjo – na čelu Crkve. Učiteljska Crkva očito visoko cijeni redovnički stalež koji „iako ne spada u hijerarhijsko uređenje Crkve, ipak trajno pripada njezinu životu i svetosti“ (LG,44). Ne samo da cijeni, nego očekuje, traži, želi da redovništvo obnavljajući sebe obnavlja i nadahnjuje čitavu Crkvu, čak štoviše ispravlja joj i kurs plovidbe svojim izvornim karizmama. Uostalom to se događalo u povijesti: monaška, benediktinska, cliniyevska, Franjina Crkva (nasuprot pape Inocenta III.), Crkva prosjačkih i protureformacijskih redova…Posvećeni život je neodvojiv dio crkvenoga tkiva i slabljenje redovništva slabi Crkvu, a rascvat redovništva ju pomlađuje, čini samosvijesnijom i plodnijom. Danas u Crkvi djeluje preko dva milijuna osoba posvećenog života (uključujući franjevački svjetovni Red – OFS), ali jamči li broj i vitalnost? S pravom se govori, barem u Europi, o krizi redovništva i manjku zvanja.
Perspektive redovništva
Proučavatelji zapažaju da krize spadaju u zakonitost redovničkog trajanja. One se događaju i ponavljaju u višestoljetnom ritmu susljednih razdoblja života Redova. Prvu fazu nazivaju „razdobljem spontanosti“. To je doba „prvog naraštaja redovničke ustanove, uključujući same osnivače. Ono je obilježeno spontanom otvorenošću stvarima Duha, poučljivošću i oduševljenjem da se zajedno stvara nešto novo za Boga“ (Robert Faricy, Kako cvijeta redovnički život, 18). Karakterizira ga brzo širenje i brojnost. Slijedi „razdoblje propisa“. Prvotni duh zajedništva slabi smjenom naraštaja, pa ga se nastoji sačuvati kroz pravila, propise, sjećanje (životopisi, Cvijetići) na utemeljitelja. Propisi s vremenom postaju nedjelotvorni i beživotni, pa se zanemaruju i odbacuju. „Zajednica gubi svoju istobitnost, a uprava uzmiče i popušta“ (isto). Nastoji se oživiti prvotnu karizmu proučavanjem, znanstvenim tumačenjem, dokumentima, seminarima, organizacijom…i stoga tu treću fazu nazivaju „razdobljem ideologije“. Spomenuti autor (R. Faricy) je u doba pisanja svoje knjige, pred četrdesetak godina, procijenio da se većina Redova i Družbi nalazi u ideološkom razdoblju. „Zajednice pak ne mogu biti obnovljene ni propisima ni zakonima, niti će ikad biti obnovljeni ideologijom. Samo Duh Sveti može obnoviti u meni i u mojoj Družbi karizmu moje zajednice“ (isto, 19).
Razdoblje ideologije je uvod u neizbježnu krizu koja je, po definiciji ili početak umiranja ili prilika za novi ciklus života, za novo razdoblje spontanosti. Povijesni primjeri potvrđuju mogućnost oba ishoda i zato je to razdoblje zanimljivo. Da ishod može biti smrt svjedoči podatak „da sedamdesetšest posto muških redova, osnovanih prije 1500. i šezdesetčetiri posto osnovanih prije 1800. su prestali živjeti“ (isto, 22). Johann Baptist Metz duhovito primjećuje: „Imam uvijek iznova dojam da pojedini Redovi ili pojedine religiozne zajednice unutar Redova…kušaju imitirati onu nepobjedivost i neprolaznost koja je obećana jedino Crkvi kao cjelini“ (Redovništvo inovacija i korektiv?, 17). Umjesto takvih iluzija, on opisuje model „karizmatičkog umijeća nestanka (ars moriendi)“ ili dostojanstvene, vjerom obasjane, smrti. Kao primjeri pak izlaženja iz krize i uspješne obnove služe iskustva velikih redova (benediktinaca, franjevaca, dominikanaca, karmelićana isusovaca…) koji su prošli više povijesnih ciklusa od razdoblja spontanosti do ideologije i umiranja te nove faze spontanosti. Taj dosadašnji, potvrđeni vitalitet nije naravno jamstvo neprolaznosti koja je darovana Crkvi kao cjelini.
Tu se sada otvara nova velika tema o putovima, metodama, modelima obnove i posadašnjenja izvorne karizme i kakva su iskustva pojedinih Redova na tom putu. Zaključit ćemo tu temu tek porukom velikog pape Pija XII.: „Neka redovnici brižno nastoje, da Crkva po njima svaki dan sve bolje prikazuje Krista i vjernicima i nevjernicima, Krista dok ili razmatra na gori, ili navješćuje Božje Kraljevstvo mnoštvu, ili dok ozdravlja bolesne i ranjene, ili obraća na bolji život griješnike, ili dok blagoslivlja djecu i čini dobro svima, uvijek slušajući volju Oca koji ga je poslao „ (Mystici corporis, 29).
Ne mogu odoljeti da ne završim mudrom primjedbom drevnoga oca pustinjaka: „Neki nezadovoljni monah neprestano se tužio na svoj život.. Jednom mu otac Besarion reče: Možda je život nezadovoljan s tobom. On voli živjeti s onima koji ga hoće“ (Monah Dorotej, Duhovitost duhovnih, 14).
fra Antun Badurina
