Priredio: dr. Franjo Velčić
Dolazak biskupa Josipa Srebrnića u Krk
Dr. Josip Srebrnić zaređen je za krčkog biskupa u Ljubljani na svetkovinu Bezgrešne 8. prosinca 1923. godine. Na put prema Krku otplovio je iz Bakra parobrodom „Učka“ i stigao u Krk u subotu 22. prosinca 1923. oko 14 sati. Kad se brod približio krčkim vodama, bio je sav okićen svečanim zastavama. Već na Omišaljskom pristaništu pozdravili su ga mjesno svećenstvo, učitelji i zastupnici pojedinih društava. Mnoštvo naroda je s omišaljskih „Sten“, tj. s vidikovca mahalo zastavama, rupcima i klicalo novome biskupu. Slični se prizor ponovio u Malinskoj, a neposredno prije posebnom brodicom došli su biskupa pozdraviti i franjevci trećoredci iz Glavotoka. No, nadasve lijep i svečan bio je prijem u Krku. Svećenstvo i redovnici, s kaptolom na čelu, te vojna posada, mjesna glazba, načelnici državnih i autonomnih vlasti s općinskim predstavnicima, brojni đaci osnovne, ženske strukovne škole, realne gimnazije s učiteljima i mnogobrojni mještani razdragano su dočekali novoga biskupa.
Dolazak „Učke“ pozdravili su zvuci zvona, topova i limene glazbe. Na mostu pri izlazu iz broda pozdravio je biskupa dekan Stolnoga kaptola i mjesni župnik mons. dr. Anton Orlić, a vojnike je biskup pozdravio usklikom: „Pomoz’ Bog, junaci!“ na što su mu oni uzvratili: „Bog ti pomogao!“
U povorci su se uputili prema katedrali. Na relativno maloj udaljenosti od obale do katedrale povorka je prošla novoimenovanim ulicama: Obalom oslobođenja, Šetalištem kralja Aleksandra, Trgom kralja Petra I. oslobodioca, Strossmayerovom i ulicom Dinka Vitezića. Okupljenima je u katedrali novi biskup uputio svoj prvi blagoslov. Potom je u špaliru, uz sviranje glazbe i radosnim uzvikivanjem mnoštva ušao u svoj novi dom – biskupski dvor.
Svojom ljubaznošću je biskup odmah osvojio srca mnogih. U biskupskom dvoru je biskup okupljenom kaptolu pokazao pismo Svete Stolice i time preuzeo upravu biskupije.
Na večer je zaslugom općine bilo čarobno rasvijetljeno pristanište koje se svo žarilo od vatre.
Već sutradan, u nedjelju 23. prosinca, slijedilo je ustoličenje. Ustoličenju je prisustvovao senjski biskup Josip Marušić, kao zastupnik metropolite dr. Antuna Bauera, zagrebačkog nadbiskupa, i time se „odužio“ Krku, jer je biskup Mahnić bio nazočan pri njegovoj intronizaciji u Senju.
Nakon svečane liturgije biskup je u dvoru primao čestitke. Došli su na poklon, osim svjetovnih vlasti, sva duhovna i karitativna društva i udruge. No, pri objedu je bio jedino gost biskup Marušić sa svojim tajnikom Golikom, jer je biskupski dvor u Krku bio još uvijek opustošen od 15. studenoga 1920. godine, kada su ga D’Anunzijevi „arditi“ dobrano demolirali, i nije bio popravljen da bi mogao primiti veći broj ljudi. Ali je zato Srebrnić napravio jednu iznimnu, plemenitu gestu. Siromašnima i bolesnicima u gradu Krku poslao je po kućama peciva, mesa i vina! Zaista pohvalno ako se ima na pameti da je to bilo dva dana prije Božića!
Poslije podne je krčki puk u „Mahnićevu domu“ priredio svome novom biskupu na čast priredbu s deklamacijama, „šaloigru“ uz pjevanje đačkoga i muškoga zbora, dok je na večer mjesna glazba koncertirala pred Biskupskim dvorom.
U prvoj poslanici upućenoj svećenstvu i vjernicima svoje biskupije, pun zahvalnosti prema svome prethodniku – pokojnom biskupu Antunu Mahniću, Srebrnić je pisao: „Rado dolazim također iz ljubavi prema Vama, koji ste tako dugo bez nadpastira, bez biskupa. Koliko ste puta pitali, kad će doći novi biskup! Baš ovog mjeseca (14. decembra) prošlo je tri godine, kako je preminuo Vaš blagopokojni biskup dr. Antun Mahnić.
Dugo je to doba, koje postane još dužim, ako pogledamo na progonstvo i tešku bolest, koji su pokojnoga biskupa skoro godinu i po držali daleko od Vas.“
Pri drugom spominjanju Mahnića napisao je: „Svaki je biskup, kao pastir njemu povjerenih duša, žrtva svojega zvanja, često puta dapače velika žrtva. Spomenite se samo na svojega blagopokojnog biskupa Antuna Mahnića! Koliko se borio za Vaše pravice; koliko je trpljenja pretrpio, jer se za Vas zauzimao; koliko je imanja i zdravlja izgubio, kad su ga više sile otrgle od Vas; koliko se je trudio za Vas, kad je za Vas izdavao knjige i časopise i nastojao, da bi Vam na svim stranama i gospodarski pomagao. Da, u njemu ste imali dobrog pastira, koji Vas je kroz 24 godine učio, za Vas molio, radio, trpio i do konca se za Vas žrtvovao. Na njegovu životu najbolje vidite, kako je teško biskupsko breme…“.
I pri trećem spomenu Mahnića rekao je: „Iskreno Vam nadalje preporučam, da se sjećate u svojim molitvama također i blagopokojnog biskupa Antuna Mahnića. Zahvalni, veoma zahvalni moramo mu biti svi. Zato molimo za nj i častimo njegovu uspomenu“. U gotovo dvostruko dužem episkopatu Srebnić će osjetiti težinu križa, možda većeg od Mahnićeva…
