Već tradicionalno na završetku godine, članovi Pokreta za život ogranak Rab organiziraju druženje, uz sudjelovanje svih svećenika i redovnica s našega otoka. Ove godine smo se okupili u većem broju i poslušali predavanje koje nas se uistinu dojmilo, predavanje – katehezu – ili razmišljanje na temu: ‘’krivnja, strah i povrede kao najveći neprijatelji života u punini i najjače oružje našega neprijatelja’’, koje je pripremio velečasni Marin Hendrih, župnik Banjola.
U vrijeme blještavila, kupovanja raznih nepotrebnih poklona, pretjerivanja u kićenju i „opuštanja“ u trošenju, velečasni nas uvodi u promišljanje o korijenu problema naših života: o tome kako je zapravo praiskonska osuda čovjeka uzrok svih daljnjih problema i negativnosti, te kako se takvo stanje može nadvladati isključivo životom u milosti koji nam se podjeljuje kroz sakramentalni život Crkve i osobno promišljanje nad onime što Bog kaže o našim životima.
Taj fenomen ‘’nedokučive krivnje’’ započinje još od pra-grijeha Adama i Eve, a otkriva se u Adamovom odgovoru na Božje pitanje ‘’Adame gdje si? Adam odgovara: ‘’’Pobojah se jer sam gol….“ Adam se kako znamo sakrio svome Bogu, jer se bojao osude nakon što je ubrao sa ‘’krivog stabla’’, sa stabla spoznaje dobra i zla, a ono je u Bibliji slika zakona. Dakle, ispao je iz milosti, i ostao je u ‘’goloj ljudskosti’’, u vlastitom trudu, ostao je pod zakonom.
I danas je mnogima najveća težnja da žive i izabiru neovisno od Boga,
da djeluju i rade u svojoj vlastitoj snazi i egoizmu, da ispunjavaju svoje potrebe bez Boga. Za današnje vrijeme u kojem je aktualno imati puno briga: od jučer, od danas i za sutra, netko je rekao, da bi trebalo stvoriti komune za brigu. Brige su često razmišljanja o lažima đavla, razmišljanja koja smo si dopustili u svom životu po zapostavljanju sakramenata i molitve, odnosno onih mjesta po kojima Bog nešto ima reći našim životima. Ako tako živimo, lako ispadamo iz zakona ljubavi i upadamo pod zakon. A kad smo pod zakonom (čitaj – djelovanja isključivo vlastitim snagama) počinjemo brkati istinske od stvarnih potreba, gomilati nepotrebne stvari ili navike, te suditi druge. A rečeno je: ne sudite da vam ne bude suđeno. Posljedice toga su mnoge bespotrebne brige i strahovi i mnoge povrede.
Također smo mnogo puta čuli od nevjernika već poslovičnu izjavu: „Ne činim ništa toliko loše, pa mi ne treba Crkva i ono što ona nudi…“, ali i od vjernika: „Obdržavam ovaj ili onaj religiozni propis i samim tim sam ok….“ i te su izjave tipičan primjer hoda van vjere, hoda u ‘’osudi zakona’’.
Kad zakon dođe onda te on osudi,
jer zakon je služba osude i smrti piše sv. Pavao u Korinćanima. Po zakonu mi nismo upoznali Boga niti Božje milosrđe, jer zakon služi točnoj spoznaji grijeha. Boga smo upoznali samo po milosti, odnosno vjeri u milost, nezasluženi Božji dar. Ono što mi trebamo je jednostavno ‘’stajati’’ na čvrstome tlu Božje Riječi, jer kroz nju nam raste vjera i primamo Božje darove. Stajati i to hrabro! To praktično znači: ako nas netko mnogo puta povrijedi i ako nas netko mnogo puta pohvali, trebamo ostati isti, isti kao što smo bili i prije toga. A jer zbog naše ograničene ljudske prirode i djelovanja Zloga u svijetu nije izvedivo Bog nam je u Kristu iskazao milost. Zavodnik ovoga svijeta, osuditelj i ubojica ljudi – koji nas je odvojio od drveta života – često djeluje preko osjećaja, te nas preko njih hoće izbaciti iz ‘’stajanja na Božjoj riječi’’ bilo kroz to kada nas netko hvali pa se uzoholimo, bilo kroz to da nas netko vrijeđa pa se povrijedimo. I zato Sveti Pavao kaže:“ … milošću Božjom jesam to što jesam, ja sam se trudio, ali trudila se i Božja milost sa mnom“. Na nama je da mi opravdavamo ljude. Na nama je da hrabrimo ljude, na nama je da ljude vodimo u milost i ljubav te pokrivamo tuđe grijehe a ne da drugima pronalazimo mane. Oni nas vrijeđaju, a mi blagoslivljamo, i to samo zato jer znamo istinu, istinu da
smo ‘’zamilovani u Ljubljenome’’, da nam je u Njemu i po Njemu sve oprošteno i sve popravljeno. Iako još trenutno ne vidimo sve plodove tog Njegovoga dara otkupljenja, nastavljamo ‘’hoditi u vjeri a ne u gledanju’.
Naravno, druženje se nastavilo uz slatke i slane slastice koje su donijeli naši vrijedni članovi. Na kraju je sve bilo povezano pjesmom – molitvom, naše članice Pokreta za život.