Priča o jednom posebnom dugogodišnjem malološinjskom ministrantu

Svećenici i vjernici Malog Lošinja posebno su ponosni na svog najstarijeg ministranta Marka Domca pa su ga htijeli i ovim putem predstaviti i zahvaliti mu za vjerno služenje oko oltara te nesebično svjedočenje svoje ljubavi prema Bogu i bližnjima.

Mnoštvo je toga čime se naša Župa ponosi, a na visokom mjestu je zasigurno naš zbor ministranta. Svaki je ministrant poseban, vrijedan, odan, spreman služiti i dati dio sebe, svoga vremena i truda za Isusa i njegovu Crkvu, ali jedan od njih se ističe u svojoj posebnosti. Marko Domac! Ovo je priča o njemu.

Marko je rođen 1977. godine u Osijeku, od majke Lorete i tate Branimira. U to vrijeme priča mama Loreta, nije bilo ni psihološke pomoći niti ikakve podrške u trenutku kada dobijete dijete koje je mrvu drukčije, a Marko je bio takva beba. Naime, Marko je rođen s kromosomom viška, genetskim poremećajem, Down sindromom. Iako, nije bilo lako nositi se s tadašnjim predrasudama niti prihvatiti činjenicu da je Marko drugačiji, u obitelji Domac odmah su shvatili da je njihovo dijete dar Božji, da je vrijedan i ljubljen baš ovakav kakav je, te su s nadom u srcu krenuli istraživati kako mu pomoći s medicinske strane, ne bi li se različitim tretmanima i vježbama iskoristio puni Markov potencijal.

I tako je bilo, godine su prolazile. Marko je rastao i obogaćivao sve oko sebe. Izazova je bilo.  Marko je sa svojom obitelji, sada već peteročlanom, živio na relaciji Osijek- Lošinj. U Osijeku je dobio dobro obrazovanje. Uključio se u radionice prilagođene njemu. U  Lošinju je volio duga, topla ljeta, gdje je imao mnoštvo prijatelja, rođaka, more i odmor! Roditelji su se brinuli i za njegovu duhovnost, te je  Marko primio  po redu sve sakramente.

Kad mu je otac otišao u zasluženu mirovinu, obitelj Domac trajno seli u Mali Lošinj i tu započinje Markov aktivan angažman u našoj župi (do tada je ministrirao u župi Svetog križa u Osijeku). Danas redovito ministrira, izrađuje čestitke i  jaslice, mala umjetnička djela  za božićnu  humanitarnu akciju, glumi Sv. Nikolu, svetca kojeg jako voli, te na njegov dan tradicionalno obilazi susjedstvo i djecu daruje bombonima. Za 30.-tu obljetnicu svećeničke službe župnika don Roberta Zubovića prinio je na oltar keramički kalež kojega je sam izradio.

Ozbiljan, predan, pedantan i uz puno truda i volje s ponosom služi svećenicima. Naš Marko voli Isusa, voli župnika, voli svoju obitelj, voli sve  ljude i to se vidi i osjeća u svakom osmijehu i pogledu. Posebno voli svoje nećake prema kojima se postavlja gotovo očinski.

S druge strane, Marku i njegovoj obitelji jako je važno da je on aktivan i da osjeća  kako pridonosi i pripada zajednici, da ima gdje pokazati svoj talent i interes, puno mu znači lijepa riječ, razgovor i ljubaznost.

Rekla bih da Marko živi Evanđelje, jer on uistinu ljubi drugoga kao samoga sebe. On je, uz sve poteškoće koje mi ni ne možemo zamisliti, zadržao djetinju, iskrenu, spontanu, neiskvarenu ljubav prema bližnjemu i prema Bogu. Svi se možemo zagledati u tu ljubav i učiti od nje!

Zahvalni smo što u pastoralu s osobama s invaliditetom ima mjesta za njega i njegovu posebnost, što je tako dobro prihvaćen te mu je data šansa da na svoj specifičan način, u jednostavnosti vjere, živeći u trenutku, bez zadrške daje sebe u ulozi gorljivog  poslužitelja Oltara.

Ana Begić

Print Friendly, PDF & Email