„Ne boj se! Došla si kući!“
Prigodom završetka Godine posvećenog života i Dana života, Pokret za život – ogranak Rab upriličio je susret na Svijećnicu, 2. veljače, na Dan posvećenog života, a uoči Dana života, na kojem su nazočili brojni članovi i prijatelji Pokreta, svećenici otoka Raba, koludrice benediktinke, te časne sestre iz Euharistijske zajednice Srca Isusova i Marijina u osnivanju. Kako su benediktinke klauzurne sestre, susret je održan kod njih u samostanu sv. Andrije u velikoj novouređenoj dvorani za prijam gostiju.
Povratak na izvore kršćanskog života
Sestra Marija Cvetka, nakon pozdrava i zajedničke molitve, važnost je pridala dokumentu 2. vatikanskog sabora Uredba o obnovi vjerskog života „Perfectae Caritatis“. U njemu se traži obnova ili stalni povratak na izvore kršćanskog života u siromaštvu, čistoći i poslušnosti. Mnogo je muškaraca i žena koji su poticajem Duha Svetoga izabrali pustinjački život, a mnogi su izabrali život u zajednicama u nadležnosti i podupiranju Crkve i učinili je svojim darovima u Duhu još bogatijom i raznolikijom. Sve takve zajednice trebaju sudjelovati u životu Crkve, a prema njihovoj specifičnoj prirodi i vlastitosti promicati djelovanje u naučavanju Biblije, liturgije, dogmatske, pastoralne i ekumenske, te misionarske napore u današnjem vremenu, prilagođenom ali smjernicama izvučenim iz kršćanskog života. Vjerujući u dobrohotnost Stvoritelja – Boga, a ne u neku neosobnu evoluciju, još manje u suludu sudbinu, imamo svoj stav prema Bogu: povjerenje i nadu. I stav ili stup kršćanske vjere jest uvjerenje da Bog kao dobri Otac suvereno vodi tok povijesti svijeta i svakoga pojedinog čovjeka prema vječnom cilju, Njegovom kraljevstvu.
Kako smo bili u samostanu klauzularnih sestara, sestra Marija Cvetka je spomenula riječi pape sv. Pavla II kako iz lica monaha ili monahinje mora biti vidljiva krotkost, jer „direktno“ sudjeluje u patnjama Isusa Krista.
Svjedočanstvo sestre Marije Gertrude
Nedavno je svoje Prve zavjete položila i sestra Marija Gertruda te nam s puno žara i neskrivenih emocija (pa i suza), ispričala kako je tek 2008. godine ušla kroz vrata crkve. Sve do tada tražila je sreću, težila za ispunjenjem vlastita života, za samoostvarenjem. Završila je i psihologiju, ali kako ona sama kaže, bila je to – suha psihologija – bez Boga. A prije, u svojoj ranoj mladosti Boga je smatrala svojim najvećim neprijateljem. On je bio utopija, imaginacija, gotovo smiješan da bi se uopće upuštala u razmišljanje i razmatranja o njemu.
Međutim, osjećala je da se ugoda, zadovoljstvo i ostvarenje ne može tražiti izravno – to može biti samo posljedica nekog dubljeg ostvarenja. Što se više trči za srećom kao srećom, ugodom ili zadovoljstvom kao takvim, to ih se teže postiže. Na nagovor prijateljice ušla je u crkvu i stala pred kip Bezgrešne. Gledajući je ništa nije osjećala, samo je gledala i začula glas duboko u sebi: „Ne boj se! Došla si kući!“ Još joj i danas to odzvanja u ušima. Od tada je krenula putem vjere. Korak po korak. I sama kaže kako je griješila u tome što je osmišljanje života vidjela samo po tome što ona dobiva od života. A to je uvijek malo, premalo. Potrebna je druga dimenzija: Što ja mogu pružiti? Ili otići korak dalje i uvijek se pitati: Što Bog očekuje od mene? Preko takve otvorenosti ulazimo sve dublje u istinsko shvaćanje života kao zadatka i poslanja. Stoga je sigurno da dokle god je neka osoba spremna i sposobna moliti za druge, ona ne može izgubiti životni smisao i ne može se osjećati izgubljenom i suvišnom.
Svjedočanstvo sestre Marije Nine
Svoje svjedočanstvo ispričala je i novakinja Marija Nina iz Trogira. Gocorila je kako je ušla u samostan na Rabu, gdje se nalazi već šest mjeseci. Svojom željom, voljom, oduševljenjem za potpunim predanjem svoga života Isusu Kristu prevladala je strah ulaska u takav život. A molitva, u koju se upustila krenuvši tim putem, ta neprestana molitva za druge, ne samo da pomaže prihvaćanju samoga sebe nego i oplemenjuje.
Molitveni život doprinosi osjetljivosti za slabije poticaje, za nijanse, koje u životnoj vrevi inače ne primjećujemo.
Rapski župnik i dekan, vlč. Anton Depikolozvane je naglasio kako smo svi pozvani svakoga dana dio svog kvalitetnog vremena odvojiti za Boga. Naš život nije slučajan i sposobnosti i darovi duha i tijela su od Boga dani talenti. Moramo biti sposobni sebe prihvatiti kao djelo osobne Božje ljubavi. Vlč. Frane Brozić, loparski župnik, izrekao je zahvalu redovnicama na njihovoj ustrajnosti, sudjelovanju u apostolatu molitve koja povezuje cijelu crkvu. Oni time prihvaćajući svoj dio odgovornosti za svijet i ljude, ostvaruje sebe.
Na kraju je predsjednik Pokreta dr. Šime Paparić zahvalio svim sudionicima, a posebno benediktinkama, na gostoprimstvu i usporedio ovaj susret s dobrom duhovnom obnovom. Podsjetio je kako se članovi Pokreta za život sastaju svakog utorka poslije sv. mise na molitvi, koju po principu Lectio divina predvodi vlč. Depikolozvane. Na molitvenim susretima članovi produbljuju svoju vjeru, dobivaju poticaje koji im pomažu u pronalaženju smisla i cilja svojeg poslanja i života općenito, a izvršavanjem svojih svakodnevnih, malih, često i dosadnih poslova i obveza, najbolje ostvaruju Božje poslanje.
Ružica Kaštelan
