Plivati protiv dominantne struje u kulturi, sveučilištu, medijima – za mene je to izazov
Već 23 godine Hrvatsko filozofsko društvo u Cresu organizira međunarodni znanstveni skup Dani Frane Petrića, nazvan po najvećem Cresaninu i jednom od najznačajnijih hrvatskih filozofa renesanse. Petrićevi Dani sastoje se od dva simpozija; na prvom se raspravlja o jednoj općoj temi – ove je godine to bio Povijesni svijet, a na drugom je u žarištu rad Frane Petrića i njegov doprinos filozofiji. Na simpoziju Povijesni svijet sudjelovalo je 80-ak predavača iz 13 zemalja koji su u svojim izlaganjima promišljali odnos čovjeka i svijeta. Među njima bilo je i više teologa, npr. profesori Josip Oslić, Nenad Malović i Mario Cifrak s zagrebačkog Katoličkog bogoslovnog fakulteta, više njihovih kolega s ljubljanskog Teološkog fakulteta, prof. Anto Ledić iz Katoličkog školskog centra u Zenici i dr.
Jedan od sudionika Dana Frane Petrića bio je i dr. sc. Nino Raspudić, docent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kolumnist Večernjeg lista, istaknuti hrvatski konzervativni intelektualac. Iskoristili smo priliku i zamolili ga da svoje viđenje stanja na hrvatskoj političkoj sceni i svoja razmišljanja o ulozi vjernika laika u društvu podijeli s čitateljima Kvarnerskog veza.
Je li teško danas u Hrvatskoj biti konzervativni intelektualac i autor?
„Teško“ je možda pretežak izraz, ali definitivno je da je u zemlji u kojoj imamo neprekinutu lijevu kulturnu hegemoniju već sedam desetljeća, zastupati drugačija gledišta znači plivati protiv dominantne struje u kulturi, sveučilištu, medijima. Nekome to može izgledati teško, a nekome izazovno. Osobno nikada nisam imao problema artikulirati i iznijeti svoje mišljenje, ali i biti otvoren za drugačije, pa i korigirati vlastite stavove ako se susretnem s boljim protuargumentima. Puno teže je bilo u totalitarnom sustavu, no i onda je bilo intelektualaca koji su hrabro iznosili drugačije mišljenje od dominantnog, tako da danas ne priznajem kukanje u smislu „nama je teško“ ili „nemamo prostora“.
Koje su vrijednosti koje zastupa moderni konzervativac?
Onako kako ja ga poimam, konzervativac se vodi razumom, pesimističan je prema ideologijama, u smislu velikih optimističnih priča koje bi preko noći mijenjale svijet, a na koncu proizvode još veće zlo. Baštinu koju su nam ostavile prethodne generacije smatra dragocjenom i nesklon je promjenama ako nema racionalnog opravdanja za njih.
Ako nije preosobno pitanje, jeste li praktični vjernik?
Nije preosobno pitanje. Trudim se biti.
Koliko se Vaši životni stavovi i Vaše javno djelovanje temelj na vjerskom odgoju koji ste dobili u obitelji, a koliko na kasnijem humanističkom obrazovanju i svemu onome što ste naučili tijekom odrastanja i formiranja kao osobe?
Ono što se ponese iz roditeljske kuće je temelj, na kojem nas kasnije izgrađuje obrazovanje, životno iskustvo, pa i nedaće, ali i samoodgoj u fazi kada se već bližimo zrelosti.
Zbog čega se vjernici-laici teško uključuju u aktivnu politiku, a eventualno se društveno angažiraju kroz rad pojedinih udruga?
Budući da je Hrvatska imala tu nesreću da pola stoljeća provede pod totalitarnim režimom naše društvo niti nema tradiciju veće participacije građana u političkom odlučivanju. U zadnje vrijeme, pogotovo zahvaljujući inicijativi U ime obitelji, to se mijenja. Očekujem da će se trend aktivnijeg uključivanja vjernika-laika u politički i širi društveni aktivizam nastaviti, unatoč silnom trudu političke i medijske oligarhije da ga obeshrabri.
Nakon dvadeset godina demokracije još uvijek se jedna politička i svjetonazorska opcija, nazovimo je lijevom, u javnosti (naročito medijima) smatra naprednom i pozitivnom, dok desno, konzervativno orijentirane osobe nose stigmu nazadnosti. Zbog čega je tako?
Zahvaljujući dominaciji na sveučilištu, kulturi i medijima koju baštine iz totalitarnog komunističkog sustava, a koja se, budući nije provedena lustracija, niti minimalna revizija na sveučilištima, nastavila i nakon demokratskih promjena, još uvijek imamo situaciju da se jedna partikularna ideološka pozicija nameće kao nešto što je normalno, napredno, europsko, pozitivno, a sve što misli drugačije diskreditira kao zatucano, srednjovjekovno, ognjištarsko i slično. Da bi se to promijenilo potrebno je prije svega razbiti mentalne okove i ne pristajati na tu nametnutu perspektivu.
Vjerujemo da mnogi smatraju kako se na filozofskim simpozijima, kao što su creski Dani Frane Petrića, nešto nerazumljivo raspravlja, međutim, Vaše je predavanje bilo vrlo zanimljivo i aktualno. Tema je bio talijanski filozof Giambattista Vico i propast Zapada. Možete li nam objasniti aktualnost njegovih stajališta?
Giambattista Vico, talijanski filozof koji je stvarao početkom 18. stoljeća smatra se utemeljiteljem filozofije povijesti. Za života je njegovo djelo bilo uglavnom nezamijećeno izvan sveučilišnih krugova rodnog Napulja, jer je njegova „Nova znanost“ išla protiv tada dominantnog optimizma prosvjetiteljstva koje je smatralo da je napredak civilizacije pravocrtan i neograničen. Nasuprot tome on poučava da svaka civilizacija ima svoje mitske početke, razvoj i vrhunac nakon kojeg dolazi neminovna propast u barbarstvo, nakon kojeg onda, zahvaljujući Božjoj providnosti počinje novi ciklus. Njegov opis dekadencije antičkog Rima i upozorenje na sličan put zapadne civilizacije danas su aktualniji nego ikad prije.
Danas se sve više govori o „posljednjim vremenima“, o kraju zapadne civilizacije koja je dosegla vrhunac moralne izopačenost, socijalne ravnodušnosti, ekološke otuđenosti. Prema Giambattisti Vicu koji su mogući raspleti današnjeg stanja?
Kad društvo dođe u stanje dekadencije i anarhije, poučava Vico na primjeru Rima, moguća su tri raspleta. Jedan je da se unutar njega javi neki August, koji će se nametnuti kao jaki autokrat iznad frakcijskih borbi i povratiti red, drugi je da će dekadentni narod osvojiti drugi, zdraviji narod i podvrgnuti sebi, a treći je potpuni rasap civilizacije i pad u barbarstvo iz kojeg se onda pomalo opet počinje formirati zajednica temeljena na religiji i započinje novi civilizacijski tijek.
Dopustite nam osvrt i na jedno aktualno političko pitanje jer je upravo dovršeno prikupljanje potpisa za referendum koji se traži promjena izbornog sustava. Vi ste svoju podršku inicijativi dali upravo u Cresu. Zbog čega smatrate da se u izborni zakon treba uvesti preferencijalno glasovanje i druge tražene promjene?
U više navrata sam opsežno javno to pokušao argumentirati. Prijedlog izmjena izbornih načela je dobro promišljen u detaljima i cjelini i, ako prođe, uvjeren sam da bi doveo do drugačije, kvalitetnije političke dinamike, jer bi nova pravila igre, prije svega djelomično preferencijalno glasovanje, natjerala stranačka vodstva da traže i promiču kvalitetnije kadrove, umjesto poslušnih podizača ruke kakvih je danas pun Sabor.
Razgovarao: Walter Salković
Od 2009. godine u Večernjem listu piše kolumnu “Kratki espresso” u kojoj promišlja o hrvatskoj političkoj i društvenoj zbilji
U kolumni „Referendum nije razvaljivanje vrata, već provjetravanje“ objavljenom 19. rujna 2014. Raspudić piše:
S jedne strane priče o referendumu leži golemo nezadovoljstvo sadašnjom političkom garniturom, akumulirano tijekom šest godina krize koja traje i za HDZ-ove i za SDP-ove vlasti, te iskristalizirana svijest da sadašnji izborni sustav potiče poslušništvo i bezličnost pa je sastav Sabora sve lošiji i sve više ovisan o partijskoj vrhuški, a ne o biračima. Čini se da to nezadovoljstvo uspijeva artikulirati ekipa koja već ima iskustvo pobjedničkog referenduma, tisuće volontera, potporu sindikata i Crkve, a pomalo joj se okreću i karijeristi iz medija koji razmišljaju dugoročno.