Razgovor s Michaelom D. O’Brienom (1)

Svijet je danas u stanju radikalne pomutnje vrijednosti na baš svakoj životnoj razini

lKako ste doživjeli poziv na Susret obitelji koji će se održati u Krku 6. Travnja 2014. godine?
Veoma sam zahvalan na prilici da prisustvujem tome skupu. Kao i kod mojih prethodnih posjeta Hrvatskoj, uvijek osjećam neku tajanstvenu radost. Mislim da je razlog djelomično taj što ste vi stvarno izniman narod. Naraštajima, stotinama godina, opstali ste unatoč različitim oblicima gušenja vjere, a ipak ste iz mračnih vremena izašli kao dinamično živa Crkva. Iako imate puno problema, kao što je uostalom slučaj s Crkvom posvuda u svijetu, duh hrvatskih katolika je divan i snažan. Kao otac brojne obitelji, a ujedno i nekadašnji urednik obiteljskog katoličkog časopisa, itekako sam svjestan krize s kojom je obitelj suočena u ovim vremenima. Kada govorim o Crkvi u Hrvatskoj, ne činim to kao neki zaslijepljeni romantičar, već u vama i vašim obiteljima uistinu prepoznajem nešto vrlo rijetko. To mi pruža nadu u budućnost i daje mi snagu.

Napisali ste puno toga i zapravo je teško postaviti Vam neko novo pitanje. Ali, u ovome razgovoru za „Kvarnerski vez“, mjesečnik naše biskupije, bavit ćemo se problemima kršćanske obitelji danas. Svjedoci smo teškoga stanja u kojemu se nalaze obitelji i brak. Čini se kako niti sakrament ženidbe nije više toliko značajan kao nekad…
Jest, posvuda je isto, ali bih rekao da je rat protiv obitelji posebno snažan u Sjevernoj Americi i Zapadnoj Europi — osobito u zemljama Europske Unije. Razumije se kako politički pritisak nije jedini uzrok. Tu je i sve snažnije neumoljivo potkopavanje morala putem zabavne industrije, koja život i ponašanje istinski pogubno po značaj osobe i brak prikazuje kao „normalne” (i, štoviše, nadasve ugodne i poželjne).

Brz ritam života u 21. stoljeću obiteljskome životu donosi brojne probleme. Roditelji su sve manje ti koji odgajaju djecu te se katolički odgoj nerijetko zanemaruje. Čak je i sama Crkva tu bespomoćna, jer vjerski život započinje u obitelji. Što Crkva može učiniti s obzirom na gotovo 100-postotni broj djece i mladih koji primaju katoličko obrazovanje, dok ih samo vrlo mali broj istinski živi svoju vjeru?
Slažem se s Vama da je brz ritam života postao ključan čimbenik u odgoju naših obitelji. To je ujedno i opasna podloga prisutna u našoj psihologiji, kao i našim osobnim izborima. Nerijetko izaziva ovisnost — pri čemu mislim na televiziju te osobito internet. Novi materijalizam roditelje tjera u složene oblike svakodnevne rutine, jer žele djeci pružiti sve dobre stvari u životu i omogućiti im prilike koje oni sami nisu imali. Ujedno je i posve prirodno i dobro da roditelji žele da im djeca pronađu svoje mjesto u svijetu.

Problem je u tome što je svijet danas u stanju radikalne pomutnje vrijednosti, na baš svakoj životnoj razini. Radi toga mi roditelji moramo pomno razabirati – u molitvi i istinskome promišljanju – kao i pod vodstvom naših svećenikâ i biskupâ, na koji se način naša djeca trebaju postaviti prema svijetu.

Vrlo je teško u župama raditi s djecom, mladima, pa i odraslima, radi njihovih brojnih obveza. Kako kršćanski roditelji mogu imati snage razlikovati se od drugih? Kako sebi i svojoj djeci uskratiti bavljenje mnogim čestitim aktivnostima koje se nude, kako bi po­svetili potrebno vrijeme rastu u vjeri unutar obitelji i župske zajednice?
Kao i kod Vašeg prethodnog pitanja: „Što Crkva može učiniti?“, ovo su golema pitanja, koja zahtijevaju čitavu pastoralnu strategiju nove evangelizacije. Kao apsolutni temelj, Crkva treba na sve moguće načine roditeljima potvrditi kako je njihovo zvanje uistinu sveto. To je zvanje iznimno veliko i plemenito — usudio bih se reći herojsko. Papa Ivan Pavao II. često je pisao i javno govorio o tome kako budućnost svijeta leži u obitelji. Obitelj je temelj društva, ona je „kućna crkva.”

Roditelji su često obeshrabreni i napeti te ih rastresaju brojne istinske brige: kako preživjeti, kako privrijediti, kako ostvariti radosnu obitelj, kako živjeti uz tolike napetosti. Crkva mora na svakoj razini nastaviti obitelji poučavati, ohrabrivati i pomagati im, i to ne samo putem homilija i dokumenata, već i u praktičnom smislu. Potreban nam je kvalitetan medijski prikaz obiteljskoga života, jer su suvremeni mediji uvelike po­stali dominantna kultura našega vremena. Svećenici se moraju trajno moliti za nadah­nuće, moleći Gospodina za načine kako poduprijeti obitelj.

Istinski rast i sazrijevanje ljudske osobe započinju u samome središtu duše. Svatko od nas roditelja mora moliti Boga za prosvjetljenje, iskreno ga ištući neka nam otkrije gdje smo to razvili navike koje će u dugoročnom smislu oslabiti našu obitelj. Istovremeno moramo moliti Oca za dobru „hranu“, kako nas Isus uči. Tu molitvu odgovorni roditelji trebaju pretvoriti u svakodnevnu praksu. Moja supruga i ja često jedno drugo podsjećamo na to. Potrebna nam je Salomonova mudrost baš svakoga dana, ako želimo svoju djecu provesti kroz duhovnu pomutnju i moralne zamke našega vremena. Stoga obnova obitelji započinje onda kada roditelji donesu odluku biti jednoga uma i srca kada je u pitanju vjera. Moraju shvatiti kako je njihova Vjera temelj buduće sreće njihove djece. Svakoga dana očevi i majke trebaju zajedno moliti za mudrost, ljubav, strpljenje, hrabrost. Moraju moliti ujedno i za duhovnu zaštitu svoje djece.

U svojoj enciklici o obitelji, Familiaris Consortio, Papa Ivan Pavao II. naglašava roditeljima kako trebaju početi rano formirati živote svoje djece, usvajajući „strog“ oblik života. Nije pritom mislio na radikalno siromaštvo, niti na bijedu. Mislio je na to da svoje obitelji trebamo od samoga početka podizati u jednostavnosti, umjerenijim ritmom, blažim i ljudskijim načinom života. S vremenom, ta jednostavnost u djeci budi zahvalnost: zahvalnost za male stvari, za lijepe stvari, za dobra iskustva, i za sve što se daje.

Sjećam se kad se jedno od naše djece u 16. godini uznemirilo jer je naša obitelj „siromašna“. Vršila je pritisak na nas te se činilo kako je jako nesretna što nije mogla imati brojne elektronske igračke i potrošačke navike koje su imali njeni prijatelji. Za mene i suprugu bilo bi vrlo lako tada joj udovoljiti i na taj je način „usrećiti.“ Naprotiv, nije bilo nimalo lako oduprijeti se njenim zahtjevima, ali smo ipak uspjeli. Danas ona ima trideset godina i majka je četvorice živahnih dječaka. Često nas znade zagrliti i reći: „Hvala ti, tata; hvala ti što si ostao čvrst kada sam bila tinejđerka!” Ona i suprug danas svoju djecu odgajaju u jednostavnosti. Naši su unuci vrlo sretna i emocionalno stabilna djeca.

Moram naglasiti i to da se duhu ovoga svijeta uvijek valja oduprijeti s ljubavlju i u dobrome raspoloženju. Srdžba i strah potkopat će svaku nadu za uspjeh. I ovdje su nam potrebne posebne milosti od Krista — koje će nam On udijeliti, ako ga molimo.

Vrlo je mali broj angažiranih katolikâ-laika u našoj biskupiji koji bi, prvenstveno svjedočanstvom vlastita života, mogli svoju vjeru u svakodnevici posvjedočiti onima koji su zaspali. Kako probuditi tolike „uspavane katolike“?
Tajna čitave povijesti Crkve leži u tome što se Bog voli služiti „malenima“ i „slabima“ kako bi izgradio temelj na kojemu će Crkva rasti. U Familiaris Consortio, Ivan Pavao II. rekao je nešto vrlo jednostavno, ali i snažno:

„Obitelji, postani ono što jesi!”

Ne znam vrijedi li isto za hrvatski jezik, ali u engleskome prijevodu enciklike, Papa se služi prezentom i futurom: moramo postati ono što jesmo. Drugim riječima, svaka obitelj posjeduje milost postati ono što Bog od nje želi da bude. To je već u vama, ali uspavano, i samo to trebate probuditi.

Ali, kako probuditi tolike obitelji koje nisu budne? Svjedočanstvo „živih“ katoličkih obitelji, veliki je blagoslov. Nije posrijedi nikakav golem niti pak organizirani pokret, ali širi svjetlo onime što jest. Takve su obitelji znak nade drugim obiteljima, na svoj skroman, svakodnevan način. Nerijetko su i sredstvo obraćenja za druge — ali to ide obitelj po obitelj, osobu po osobu. Ta je metoda možda spora, ali je i sigurna te predstavlja istinski ljudski način.

Važno je ujedno i nastaviti organizirati susrete obitelji poput ovoga, kako bi milost dopirala do sve više i više ljudi i obnavljala se svake godine. Poznato nam je kako je Svjetski dan mladih snažno promijenio Crkvu na mnogim mjestima, vrativši u život ono što se već smatralo mrtvim. Crkva budućnosti biti će zdrava djelomice zahvaljujući i Svjetskim danima mladih koji se organiziraju diljem svijeta. Vjerujem da će na isti način i Svjetski dani obitelji, godišnji Nacionalni dani obitelji, kao i godišnji Biskupijski dani obitelji – poput ovoga Vašega na Krku – biti mjesta posebnoga susreta s Duhom Svetim, kao i trenutci kada ljudi, u svome užurbanome životu, mogu susresti druge obitelji koje nastoje u današnje vrijeme biti vjerničke, kako bi razmijenili zamisli, porazgovarali o zajedničkim problemima, i zajedno molili za novo proljeće obitelji u našim zemljama.

Razgovarala: Mirjana Žužić
Prevela s engleskog jezika: Aleksandra Chwalowsky, prof.

Nastavak u slijedećem broju

Print Friendly, PDF & Email