Razgovor s Michaelom D. O’Brienom (2)

Ovaj rat se ne dobiva novcem, niti umješnom politikom, već vjerom, hrabrošću, istinom i molitvom!

U svojim intervjuima spominjete kako očekujete neke nove napasti za Crkvu na Zapadu. Na što time točno mislite?

Kanada, koja je inače vrlo lijepa zemlja, našla se je na čelu narodà koji nameću radikalnu društvenu revoluciju. Posrijedi je revolucija koja odozgor nadolje ozakonjuje pobačaj, (i prisiljava porezne obveznike plaćati za sve pobačaje, koji su u našoj zemlji besplatni), istospolne brakove; vrši propagandu/ indoktrinaciju u gotovo svim školama, dok se i u parlament uvodi sve više i više zakona koji otvaraju put eutanaziji i potpomognutom samoubojstvu. Malo-pomalo, ruše se moralni temelji nekoć kršćanske uljudbe, a tu još nije kraj. Kada vlada ozakoni ubijanje nerođene djece, čime se može spriječiti moguće ubijanje svakoga za koga država zaključi kako nije vrijedan života? Živim u financijskih zdravoj i ugodnoj, ali ubojitoj „kulturi smrti.“ Većinu bitaka s tom revolucijom izgubili smo još pred 30 godina. Tada nismo bili spremni. Nismo uvidjeli što se sprema, a, kada je došlo, nismo znali kako se oduprijeti te postati politički djelatni i djelotvorni. Naš je katolički narod spavao.

našoj domovini Hrvatskoj prolazimo kroz brojne stvari kroz koje ste vi u Kanadi već prošli, kao što su primjerice rodna ideologija u školama. Nedavno smo održali referendum o braku … iako se stječe dojam kako smo prošli kroz „iglene uši”. Ne znamo što slijedi, ali je vrlo upitno hoćemo li položiti idući ispit. Biti praktičan vjernik, znači biti regresivan, a mnogi se od nas ne mogu nositi s tom činjenicom…

Nemojte biti poput nas. „Postanite ono što već jeste.” Nemojte se odveć, kao katolici, brinuti za svoj javni imidž, jer biste se tada odveć lako mogli prometnuti u stratege i osobe sklone kompromisima, koje govore tiho te ih nitko niti ne čuje. Upravo smo na taj način mi u Kanadi, i naši biskupi, izgubili najveće bitke. Željeli smo biti „uljudni.“ Zabunom smo zamijenili „uljudnost“ za kršćansku ljubav. U dugoročnom se smislu, međutim, takva uljudnost razotkrila kao okrutnost. Nismo htjeli da ostatak zemlje misli kako smo mi katolici „netolerantni“, „dinosauri“, ili „protu-demokratski.“ Govorili smo tiho te, kao Crkva, nismo poduzeli ništa u ovoj zemlji. Jasno da je društvena revolucija dobivala bitku za bitkom, jer je većina našeg katoličkog puka ostala spavati te se nisu osjećali potaknuti djelovati. Crkva u Kanadi postupno oživljuje, uz nov naraštaj dinamičnih apostolskih svećenika i biskupa, kao i aktivnijih laika: uistinu je prekrasno kako junačni mladi katolici čudesno niču u našoj sredini. No, oporavak će za nas biti spor i dug, jer smo već pretrpjeli neke teške gubitke.

To se vama ne mora dogoditi. Imate snažne, očinske, apostolske biskupe. Raspolažete s daleko više moralnih i duhovnih sredstava negoli mi. Ovaj se rat ne dobiva novcem, niti umješnom politikom, već vjerom, hrabrošću i istinom; – molitvom! Molim vas da ustrajete u odupiranju svakoj vladinoj inicijativi koja bi naškodila moralnim temeljima uljudbe. EU će zemljama članicama sve više nastojati nametati svoje društveno revolucionarne planove. Sada, kada je i Hrvatska dijelom EU, ona će pokušati nametnuti nove zakone koji su protivni savjesti, sjećanju i identitetu vašega naroda. Morate biti spremni uvijek iznova ustati i usprotiviti se, jer će revolucija neprestano pokušavati uvesti nove zakone, sve dok se oni koji pružaju otpor ne obeshrabre, umore i osipaju. Molim vas, ustrajte do kraja!

Ujedno bih vas uputio i da pomno čuvate kakvoću nastavnoga programa u vašim katoličkim školama, kao i vjernost učiteljâ. Većina „katoličkih“ nastavnika u mojoj zemlji bili su upravo glavna sila u pozadini indoktrinacije mladih iskvarenom moralnom teologijom. I opet, nismo bili spremni. Nismo znali kako se oduprijeti infiltraciji. Ali, vi znate kako te posje­dujete duh i hrabrost potrebne za to.

 

Mnogi roditelji smatraju kako Crkva pretjeruje kada upozorava na velike pogibli za obiteljski život. Gotovo je opće prihvaćena činjenica da mladi žive zajedno prije braka, dok mnogi uopće niti ne stupaju u brak… Kako povratiti istinske vrijednosti?

Isto vrijedi i za moju zemlju, a vjerujem i za većinu ostalih dobrostojećih materijalističkih zemalja. Ali, kako vratiti izgubljeno? Mislim da se moramo pobrinuti za bolju formaciju mladoga naraštaja. Potrebno je poboljšati zaručničke tečajeve i više poučavati Teologiju tijela Ivana Pavla II. u svakoj župi, ili makar svakoj biskupiji. Razumije se kako je još jedan značajan čimbenik svjedočanstvo mladih katolika koji žive u čistoći i o tome bez imalo srama svjedoče drugima. Katolički bi mediji trebali donositi veliku viziju vjerničkog katoličkog obiteljskog života. Ujedno trebaju prenositi i istinitu statistiku o propalim brakovima. U Sjevernoj Americi, primjerice, 55-60% brakova završava razvodom ili odvojenim životom, dok ta brojka iz godine u godinu raste. Gotovo redovito su posrijedi parovi koji su živjeli zajedno prije braka. Među katoličkim obiteljima, u kojima su oba bračna druga prije braka živjela u čistoći, stupanj neuspjelih brakova iznosi svega 2%.

Jeste li u svojoj obitelji imali problema s katoličkim odgojem djece? Kako su se nosila sa životom među vršnjacima?

Milošću Božjom, kao i uz puno žrtve, a ponekad i borbe i boli, naše je šestoro djece odraslo i sačuvalo vjeru. Oni koji su u braku, čine mi se mudrijima i snažnijima no što smo supruga i ja bili u njihovim godinama, a svoju djecu prekrasno odgajaju u vjeri. Poput svake obitelji, i mi smo činili pogreške. Nikada nismo bili savršeni, ali smo se neprestano utjecali Gospodinu za mudrost i milost. Naučili smo opraštati i tražiti oproštenje. Molili smo za milost da uvijek možemo izabrati ljubav u istini. Istina i ljubav ne mogu se odijeliti jedna od druge, a da pritom ne prestanu biti onakve kakvima ih je Bog učinio. Sada sve to donosi dobre plodove.

Umjetnik ste koji, prema vlastitim riječima, živi vrlo skromno. Kako su to prihvatili Vaša supruga i djeca?

O’Brien: Kada smo se, pred više od 40 godina, supruga i ja pripravljali za brak, odlučili smo – nakon puno razgovora i molitve – da ćemo svoju djecu podizati u jednostavnosti. Potrudili smo se postići jedinstvo srca, uma i duha — koje je isključivo dar Božji. Svoje smo živote u potpunosti položili u Njegove ruke, odlučivši posvema se pouzdati u Nj, u dobrim i lošim vremenima. Kada smo se oženili, bili smo sigurni kako je nemoguće opstati kao katolički umjetnik, a posebno podići obitelj isključivo uz njegov prihod. No, oboje smo se osjetili pozvanima učiniti „nemoguće.“ Kroz godine, naša je vjera puno puta bila stavljena na kušnju; znalo je biti vrlo mračno te sam ponekad bio u napasti potpuna obeshrabrenja. Ali, nismo odustajali. Moja je supruga Sheila bila sjajna te kroz proteklih četrdeset godina nije izustila niti jednu jedinu žalbu, niti pak primjedbu. Kada su se naše prilike činile beznadežnima, uvijek me bodrila. Moja ljubljena supruga, hranjenje dobrom hranom sakramenata i molitve, kao i moralna podrška prijateljâ, omogućili su mi nastaviti dalje.

Sveti Bernard iz Clairvauxa, rekao je: „Ondje gdje je sve dano, ništa ne nedostaje.“ Nikada nam nije nedostajalo hrane, krova nad glavom, niti odjeće (koju smo većinom kupili „iz druge ruke“, ili dobili), baš kao niti knjiga, glazbe, smijeha i zabave – koji su uostalom ionako besplatni. Naša je obitelj odabrala put koji za obitelji nije uobičajen, radi moga poziva slikara i pisca. Naša su djeca, rođena u takvu načinu života, instinktivno to prihvatila, iako su se ponekad tijekom adolescencije bunila, jer su ga smatrala teškim. Kasnije su promijenila mišljenje i sada nam govore kako su zahvalna na načinu na koji smo živjeli.

U dubini duše, kao otac i suprug, kroz duge sam godine radosti i tuge naučio kako podariti život drugima ima svoju cijenu. Ta je cijena redovito obilježena žrtvom. Ponekad traži sve, potpuno polaganje života, svakodnevno umiranje sebi. S vremenom mi je Gospodin pokazao kako na kraju svega toga leži radost.

Razgovarala: Mirjana Žužić
Prevela s engleskog jezika: Aleksandra Chwalowsky, prof.