Razgovor s vlč. Ivanom Buićem

Nadalje, prije pedeset godina četvorica naših biskupijskih svećenika: Ivan Buić, Tomislav Debelić, Matej Polonijo i Franjo Vitezić primili su red prezbiterata u Rijeci po polaganju ruku ondašnjeg senjskog biskupa dr. Viktora Burića, jer je krčki biskup dr. Karmelo Zazinović bio uslijed bolesti spriječen, te započeli svoj svećenički život. Trojica su još aktivni svećenici, a jedan je zbog zdravstvenih poteškoća umirovljen. Uz ovu četvoricu dijecezanskih svećenika, s područja Krčke biskupije još su trojica svećenika redovnika: franjevac o. dr. Stanko Škunca i dva trećoreca: o. Vlatko Badurina i o. dr. Josip Baričević, koji su te iste godine također postali svećenici. Svi oni zahvaljuju Bogu za pedesetogodišnji dar svećeništva. Pridružujući se čestitkama za njihov zlatomisnički jubilej, želimo ovdje s njima, sa svakim pojedinačno porazgovarati.
Ovoga puta razgovaramo s vlč. Ivanom Buićem, župnikom u Krasu.

Zlatomisniče, prije pedeset godina postali ste svećenik. Možete li nam ukratko opisati svoj svećenički put i sažeti u par riječi vrijeme i okolnosti u kojima ste se odlučili za svećenički život?

U rodnom mjestu u Milohnićima završio sam ondašnju osnovnu četverogodišnju školu. Bio sam dobar đak. Roditelji su me nagovarali da krenem u Pazin, jer je tamo već bio u petom razredu moj rođak Mirko Jurasić, danas već pokojni naš svećenik, koji je često isticao odgoj i školu koju polazi. Bilo mi je tada teško odvojiti se od kuće jer sam imao samo 11 godina, ali sam krenuo bez nekog razmišljanja o budućem pozivu.

Brzo sam našao prijatelje i uklopio se u život pazinskoga sjemeništa. Moj duhovni poziv se polako rađao i rastao zahvaljujući dobroj sredini, školi, a osobito dobrom duhovnom vodstvu. Poslije mature pošao sam na odsluženje vojnog roka. Tu se moje svećeničko zvanje učvrstilo, naročito slušajući često pogrde i klevetničke govore protiv svećenika, fratara i Crkve. Završivši vojsku više nisam imao nikakvih dvojbi o budućem zvanju. Odluka je bila konačna. Nastavio sam u Pazinu studij teologije i priveo ga kraju.

Uslijedilo je ređenje i mlada misa. Kako je izgledala vaša mlada misa?

Zajedno sa još šest đakona zaređen sam za svećenika u riječkoj katedrali 30. lipnja 1964. po polaganju ruku senjskoga biskupa, a poslije riječkoga nadbiskupa dr. Viktora Burića. Mladu misu sam slavio u Poljicima 13. srpnja. Bilo je par zanimljivih stvari vezanih uz moje mladomisničko slavlje koje su mi ostale u živom sjećanju. Ponajprije, vozio je izvanredni autobus na relaciji Milohnići-Poljica, a za to je trebalo ishoditi posebnu dozvolu ondašnje partijske organizacije. Nadalje, župnik Poljica pop Mate Žic i ja nismo predvidjeli dolazak Vršana, pa je nedostajalo posvećenih hostija za pričest.

Koja Vam je bila prva služba i kako je tada izgledalo?

Prva mi je služba bila služba kapelana u Puntu kod već pokojnog Alojzija Ragužina, a istodobno sam imenovan „excurendo“ upravitelj Stare Baške. Trebalo je pješačiti dva sata do Stare Baške. Išao sam tamo redovito subotom. Imao sam misu i vjeronauk. Prespavao bih u privatnoj kući i nedjeljnom je bila pjevana misa, a popodne pobožnost. Zatim je trebalo propješačiti deset kilometara natrag do Punta. Takvo pješačenje potrajalo je godinu i pol, a zatim sam dobio prijevozno sredstvo tzv. „kolibrić“. Kapelanski je staž potrajao četiri godine.

Gdje ste sve službovali?

 Imenovan sam zatim župnikom u Loparu na Rabu. Bilo je prilično teško jer sam zatekao crkvu i kuću u derutnom stanju. Budući da su zidovi crkve bili dotrajali, djelomično smo ih porušili, produžili crkvu i postavili novi krov. Sve sam radio zajedno sa mjesnim zidarima i manovalima. Novaca je bilo malo, a na fizički rad ljudi sam mogao računati, pa se dogovaralo i radilo onoliko i onako kako se je moglo, bez naročitih projekata. Nadalje, podigli smo novi zvonik, visok 15 metara. Hvala Bogu, u višegodišnjem radu na crkvi i zvoniku nije bilo nikakvih povreda na radu! Nakon sedam godina preuzeo sam upravu župe Draga Bašćanska, a zatim sam, u dogovoru s biskupom, upućen u Riječko-senjsku nadbiskupiju i dospio u Jurjevo, danas Sv. Juraj, kod Senja. Uz samo mjesto Jurjevo vodio sam pastoralnu brigu za 28 sala i zaselaka unaokolo u okolnim proplancima, a zadnja je kuća na nadmorskoj visini od 1100 metara. Tamo je mentalitet drugačiji nego ovdje. Bilo je svakakvih događaja. Mislim jednom napisati knjigu: „Zgode i nezgode župnika Ivana“. Zbog jake bure i obilnog snijega tamo je blagoslov kuća trajao od Božića do Uskrsa. Tamo sam dočekao stvaranje Republike Hrvatske.

Ipak ste se vratili rodnom kraju.

 Da. Biskup Bozanić me je pozvao u matičnu biskupiju. Došao sam najprije u Kras, a zatim u Barbat na Rabu, gdje sam proveo sedam godina. Bilo mi je lijepo, ali ponekad i teško. Bio sam župnik, vjeroučitelj i profesor latinskog jezika u rapskoj gimnaziji. Novi biskup Valter Župan premjestio me je u Kras, gdje sam već 14 godina. Krasani su me lijepo primili i sve ovo vrijeme slušali, poštivali i trpjeli. Hvala im najljepša! Između ostalih, sprijateljio sam se i s dvojicom uvaženih Krasana: bibličarom i franjevcem o. Bonaventurom Dudom i povjesničarom akademikom Petrom Strčićem. Moram svakako spomenuti i općinskog načelnika gosp. Nevena Komadinu koji je našoj župi materijalno mnogo pomogao. Budući da sam zlatomisnik i napunio kanonsku dob, uputio sam biskupu molbu za umirovljenje.

Biste li mogli izdvojiti najteže i najljepše momente iz vašeg 50-godišnjeg svećeničkog djelovanja?

Najljepši momenti su svakako vezani uz dijeljenje sakramenata i crkvene proslave: krštenja, prve pričesti, svećenička ređenja, mlade mise, svećenički sastanci i seminari u biskupiji, ali i na širem planu svećenički tjedan u Zagrebu; zatim župni blagdani, posjet Pape Ivana Pavla II. i sl. Teškoća je bilo svakojakih. Posebno me uvijek bole prerane smrti, stradanja, nesreće, stradanja naših svećenika. Ne mogu zaboraviti tragičnu smrt biciklom moga ministranta Denisa, jedinca u roditelja, a imao je samo 14 godina.

Osobno sam proživljavao razne neuspjehe, djelomično uslijed osobnog nedovoljnog angažiranja, ali i zbog duhovne lijenosti i tvrdokornosti nekih župljana.

Pokušajte usporediti svećenički život prije 50 godina i danas. U čemu su razlike?

 Svećenički život se teško može usporediti s vremenom prije 50 ili 40 godina. Prije je vladao totalitarni bezbožni komunizam, koji je mrzio Crkvu, posebice svećenike i redovnike, a mnogi su stradavali, ali nas nisu uspjeli slomiti. Mora se priznati da smo bili duhovno jaki i znali smo se nositi sa siromaštvom i prezirom nevjernika. Sada svećenici žive u slobodi, a i materijalno su bolje zbrinuti. S druge strane, svećenici su danas ipak u većoj moralnoj opasnosti jer je općenito zavladao materijalizam, konzumizam i hedonizam. Treba danas još više raditi na duhovnoj izgradnji. Rekao bih: najprije Biblija i molitva, a onda komunikacija.

Je li brzo prošlo pedeset godina?

Vrlo brzo!

Što biste poručili vjernicima svoje rodne župe i župama gdje ste službovali ovom prigodom?

Poručio bih rodnoj župi, ali i župama u kojima sam službovao, da se žrtvuju i mole za nova svećenička i redovnička zvanja.

Imate li još nešto posebno reći?

Zahvalio bih tolikim dobrotvorima za sve dobro što su mi učinili i što su mi, između ostalog, omogućiti odlazak i boravak po nezaboravnim mjestima, kao što su: Sveta zemlja s Božjim grobom, Rim, Lurd, Loreto, Fatima, Mariazell, Čenstohova i Međugorje.

Razgovarao: A. Bozanić

Print Friendly, PDF & Email