Uslijedila je prva služba. Kako je bilo?
Prisjećam se da sam tjedan dana poslije mlade mise već zamjenjivao domaćeg župnika. Još neiskusan u pastoralu, sređivao sam neke ženidbene spise i žurio biciklom u Krk da mi daju konkretne upute i dozvole. Moja je prva služba kapelana u Malom Lošinju, te istodobno upravitelja župe Unije te Velih i Malih Srakana. Petkom sam rado išao na Unije, posjećivao starije i bolesne, držao vjeronauk, slavio euharistiju, a nedjeljom popodne odlazio na Vele Srakane i kasno navečer na Male Srakane. Taj stil pastorala i putovanja meni je osobno odgovarao. Nisu mi smetale ni poteškoće vezane uz more. Dvaput sam bio zatvoren po osam dana na nekom od otočića uslijed juga, bure ili jake magle. Bio sam prisiljen živjeti pustinjački od plodova mora, slično misionarskom životu. Valjalo je misliti kako ispeći hostije za svagdanju misu. No, to je trajalo samo godinu dana i došao je premještaj.
Gdje ste sve službovali?
Već sam 1965. godine postao župnik u Barbatu na Rabu. Tu sam se pastoralno okušao u vjeronauku. U to je vrijeme trebalo najprije stvoriti uvjete za vjeronaučni rad, urediti prostorije za odvijanje vjeronaučne nastave. S vjernicima sam bio otvoren, često ih posjećivao i vrata sviju bila su mi otvorena, a ljudi gostoljubivi. Nailazio sam, između ostalog, na mnogo samo civilnih brakova, pa ih je trebalo sanirati i sakramentalno urediti. Godine 1973. bio sam premješten u župu Linardići na Krku. Radovao sam se u pastorizaciji ove raštrkane župe u pet naselja, od Glavotoka gotovo do Vrha. Veselio sam se slavljenju sv. misa u svih pet crkvica, te vjeronauku na tri mjesta. Poslije 14 godina preuzeo sam službu u Velom Lošinju. Bila je to veoma zahtjevna župa kako u materijalnom, tako i u duhovnom smislu. Tri velike crkve i pet manjih vapile su za obnovom. Kroz neko sam vrijeme iz Velog Lošinja upravaljao i župom Ćunski. Bilo je to vrijeme Domovinskog rata kad se u Veli Lošinj slilo mnoštvo prognanika. Uveden je školski vjeronauk, a sa izbjeglicama je u Velom Lošinju bilo 12 razrednih grupa. Tada sam i razriješen župe Ćunski jer su mi obveze, posebice vezane uz izbjeglice, nadilazile moje snage. 1997.godine postao sam rektorom crkve sv. Nikole u Malom Lošinju i župni vikar, a istodobno ponovo župnik Ćunskog. U moje je doba u Artatorama, naselju u sastavu župe Ćunski, sagrađen pastoralni centar i crkveni prostor, gdje se tijelom ljetnih mjeseci redovito slavi nedjeljna sv. Misa. Službe župnika u Ćunskom razriješen sam 2012. godine i od tada obavljam samo službu rektora crkve sv. Nikole u Malom Lošinju.
Biste li mogli izdvojiti najteže i najljepše momente iz vašeg 50-godišnjeg svećeničkog djelovanja?
Teškoća je bilo svakojakih. Mogu spomenuti samo jednu. Uvijek sam nastojao bodriti mlade za duhovno zvanje i, na određen način, sebi naći nasljednika. Dugo me je to mučilo i gledao sam u tome neuspjeh te sebe korio da nisam dovoljno poticajan. Polako sam shvatio da treba u pravo vrijeme govoriti i poticati, a onda Gospodinu prepustiti sve putove jer On konačno sve započinje i dovršava. Tu vidim i one najljepše momente iz svog svećeničkog života kad sam bio makar mala poticajna karika u hodu nečijeg svećeništva.
Pokušajte usporediti svećenički život prije 50 godina i danas. U čemu su razlike.
Mislim da bitne razlike nema. I onda je trebalo svjedočiti pred drugima svoje poslanje i svećeništvo, te životom svjedočiti ono što vjerujem, govorim i činim. U ono sam vrijeme kao mladi svećenik volio biti u društvu starijih svećenika i nešto od njih čuti i naučiti. Svećeništvo nije zanat, već zvanje i služba. Čini mi se da danas nije isto između nas starijih i mlađih svećenika. Ili se meni možda samo tako pričinja, jer sam ja ipak već u zrelijoj dobi?
Je li brzo prošlo pedeset godina?
Vrlo brzo.
Što biste poručili vjernicima svoje rodne župe i župama gdje ste službovali ovom prigodom?
Vjernicima svoje rodne župe Vrbnik zahvaljujem na podršci u mojoj mladosti i molitvi i sada u zrelijim godinama. Lijepo je bilo onda vidjeti kako je naša župna crkva i usred bijela dana otvorena i uvijek u njoj neka osoba moli. Vjerujem da su i te molitve isprosile brojna zvanja. A i vjernicima župa u kojima sam djelovao srdačno zahvaljujem. Želim da svojim sadašnjim župnicima i kandidatima za svećeništvo budu svesrdna podrška!
Imate li još nešto posebno reći?
Možda bih mogao iz svoga osobnog iskustva ipak nešto reći mlađim svećenicima. Radostan sam što sam svećenik. Gdje god sam bio nastojao sam dobro upoznati župu i zavolite je, a čini mi se da je to uvjet bilo kakvog uspjeha. Nisam se baš često selio, a bilo mi je teško dijeliti se od župe i seliti. Kad se duže ostaje u župi može se nešto isplanirati i napraviti. A uvijek kad se radi tada se i griješi. Pa na kraju molim sve da mi oproste ako sam ih i bilo čemu i nenamjerno uvrijedio.
Razgovarao: A. Bozanić
