Jedan dan u životu misionara Borisa
Bilo je to 21. svibnja 2015., prigodom redovita pastoralnog pohoda u selo Ibolelo, koje je od misije Nawinda udaljeno 55 km, a trebalo nam je dobra tri sata putovanja autom, uključujući i mali odmor na velikoj ravnici zvanoj Kambe, na kojoj se zna vidjeti malih srni kako bezbrižno, ali opet oprezno pasu. Djeca i mladi, njih dvadesetak Mladih navjestitelja evanđelja (Young Evangelizers), kako ih zovemo, neumorno su pjevali i zbijali šale cijelim putom. Na toj ravnici smo izmolili molitvu priprave za poslanje koje danas imamo: svjedočiti radosnu vijest u selu Ibolelo. Nakon ravnica i šuma dolazimo do doline potoka Ibolelo, vozimo nekoliko kilometara uzvodno i onda nalazimo označeno mjesto za prijelaz potoka, zalet s autom da se ne upadne u blato – i evo nas na drugoj strani. Sad prolazimo dolinom potoka Ibolelo, gdje su se nanizale kolibe s dosta stanovnika. Dok prolazimo selima, vidimo stabla banana, limuna i zasada slatkih krumpira. Nismo vidjeli puno ljudi, vjerojatno su otišli u crkvu i tamo nas čekaju. To bi bilo idealno, no sigurno ima još puno onih koji ne će doći u crkvu i koji još čekaju evangelizaciju i navjestitelje koji će im doći …
Dobrodošlica svećeniku i njegovoj pratnji
Na kraju niza koliba evo nas kod njihove crkve i ondje nas dočekuju. Djevojke i žene izlaze iz crkve te plesom i svojom pjesmom odgovaraju na pjesmu mladih s prtljažnika našeg vozila. To je očekivana dobrodošlica svećeniku i njegovoj pratnji. To selo već nismo posjetili godinu dana, pa se s pravom raduju dolasku svećenika. Među njima ima desetak mladih i odraslih koji bi se željeli krstiti i jedan par za vjenčanje. S njima danas provodimo dan.
Dočekuje nas i “zonski katehist” Felix Sampuli. On je iz svojeg sela došao još prije tri dana, nakon pet sati hoda, da pomogne u neposrednoj pripravi za doček svećenika i da završno pripravi novokrštenike. Felix je vrijedan suradnik, a ujedno i predsjednik župnog vijeća.
Radost prelazi s jednih na druge
Nakon kratka odmora i ispita kandidata za krštenje ulazimo u mračnu crkvicu. Svi sjede na svojim klupicama te ustaju da dočekaju procesiju s pjevačima i svećenikom, svi su veseli i to onda prelazi i na nas. Mi im donosimo radosnu vijest, ali vidimo da nisu oni bez radosti, pa njihova radost potiče i našu, tako mi je to izgledalo. Slijedila su svjedočanstva mladih navjestitelja evanđelja iz misije. Počeli su oni najmlađi. Oni su jedan po jedan, stojeći u redu ispred oltara, rekli svoje ime i službu koju obavljaju u crkvi te rečenicu iz Biblije koju su izabrali. To je od djece u dobi od 8 do 10 godina bilo dovoljno, da smo čuli njihovo svjedočanstvo u retku koji su odabrali i izrekli naizust. Pokazali su da su se potrudili.
Onda su došli na red mladi od 16 do 25 godina. Svatko od njih je odabrao jed nu crkvenu pjesmu koju pjevaju u zboru. Nakon što su svi zajedno otpjevali tu pjesmu, onaj koji ju je odabrao, izrekao bi svoje svjedočanstvo zašto muje ta pjesma važna i što mu znači. Tako su se izredali svi mladi, a prisutni su pozorno slušali. Njihova svjedočanstva nisu bila naučene propovijedi, nego je svatko govorio o svojem shvaćanju Božje riječi u nekom biblijskom retku ili nekoj pjesmi. To su bila vrijedna svjedočanstva. Tako je počela misa s krštenjem i blagoslovom ženidbe i vrijeme je brzo prošlo u molitvi i slavljenju Gospodina. To je vrijeme između Uzašašća i Pedesetnice, pa smo, kao i prvi Isusovi učenici, molili za darove Duha Svetoga, kojega nam je Učitelj obećao.
Nakon što smo ručali, ostalo je još toliko vremena da se ukrcamo i krenemo, da bismo se vratili u misiju barem o zalasku sunca. I tako sam opet, dokje Namakando vješto upravljao autom, mislio o osjećaju koji se javlja nakon takvih putovanja. Da, to je taj osjećaj koji se ponovno javlja i kaže daje to bilo dobro. Da nije bilo nas, ti ljudi u selu Ibolelo ne bi imali prigodu primiti krštenje i druge sakramente, njihova vjera u uskrslog i živog Gospodina ne bi bila obnovljena i ojačana, bili bi prepušteni sebi i svojim traganjima i bespućima i tko zna što bi bilo s njima i njihovim potomcima u budućnosti! Bože, hvala ti na ovomu našem malom prinosu i molim te za ove mlade koji su s nama, tu otraga i pjevaju ti. I daj, pošalji mi svećenika iz Hrvatske koji će ovo nastaviti, kad je domaćih još uvijek premalo. Amen.
Don Boris Dabo, misionar
(preuzeto sa stranice www.misije.hr)