Pod gornjim naslovom je krčki svećenik Ante Pilepić (Mali Lošinj 1887. – Split 1968.) u svojoj knjizi „Naša Majka“, pišući o znamenitim Marijinim štovateljima, uvrstio prigodnu životnu crticu i o krčkom biskupu Antonu Mahniću (str. 177-185). Knjigu je objavio 1942. godine, tj. u tijeku Drugoga svjetskog rata, za vrijeme talijanske okupacije. Pilepića je biskup Mahnić zaredio za krčkog svećenika 1911. godine i do Mahnićeve smrti službovao je u Krku kao kapelan, koralni vikar i vjeroučitelj. Dakle, bio je najbliži Mahnićev suradnik. U dvije životne zgode opisao je Mahnića kao velikog Marijinog štovatelja. O njemu piše:
„U redu mnogih važnijih i manje važnih osoba, koje su u Krku vršile biskupsku službu, najpoznatiji je svakako biskup dr. Antun Mahnić, čovjek svetoga i mučeničkoga života, koji je preminuo u Zagrebu 14. prosinca 1920. (…) Gajio je veliku pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, koju je on usisao kao maleno dijete od vrlo pobožne majke. Njegovi osjećaji prema Gospi bili su – piše nam Pilepić – upravo djetinjski: to se vidjelo iz načina, kako je molio i kako je o Mariji govorio.
Ali kraljica Mahnićeva srca bila je bezgrješno začeta Djevica. On ju je dao svom đaštvu kao Zaštitnicu, Majku i uzor ne samo zbog svete čistoće, koja je nenadoknadivi uvjet kršćanskom življenju i svakom radu u apostolatu, nego i zato, što je ona bila zastava i program u borbi protiv slobodarstva i njegova ogranka, naturalizma. “Bit naturalizma”, pisao je, “sastoji se u negaciji nadnaravnoga poretka. Istočnim grijehom iskvarena narav i milost Kristova, to su dva oprečna principa, među kojima dolazi do sukoba. Bezgriješnim Začećem održa milost najsjajniju pobjedu nad grijehom. Ova je dogma najkonkretnija afirmacija milosti i nadnaravnog poretka. Njome se pogađa životna žila naturalizma.
Mahnić u Lourdesu.
Godine 1908. Mahnić je predsjedao prvom hrvatskom hodočašću u Lourdes, te na Veliku Gospu služio u bazilici svečani pontifikal. Za vrijeme svečane mise održao je divnu propovijed o značenju otajstva Bezgrešnog Začeća za vjeru, te pozvao Hrvate, da u teškim vremenima ostanu vjerni Bogu i Gospi. Crkva je bila puna hodočasnika mnogih narodnosti, svi su pozorno slušali propovjednika, makar ga nisu razumjeli. “Kad je biskup zazivao blagoslov na hrvatski narod”, pripovijeda jedan od nazočnih, “briznuo je u plač, a s njime zaplakali su ne samo Hrvati, već i svi tuđinci u crkvi. Bio je to veličanstven prizor, neopisiv, rijetko kada u svijetu viđen… Poslije propovijedi jedva se biskup progurao između silnog svijeta, koji se gurao k njemu, da mu poljubi ruku. Čulo se, gdje Francuzi, Španjolci a i ostali narodi šapuću: Mora da su Hrvati vrlo dobar i pobožan narod, kad njihov biskup tako oduševljeno propovijeda, i kad na njih tako spasonosno djeluje njegova riječ!”
Tri godine nakon prvog hodočašća u Lourdes, biskup Mahnić izdaje poslanicu u kojoj upućuje svoje svećenstvo i vjernike k Isusu preko Marije. I zaključuje svoju poslanicu: „Ondje (u Lurdu) se uvjerih, da je ono, što sam prije čitao ili čuo, sve premalo. Zato sam se Mariji zavjetovao, da ću Njezina djela i slavu naviještati svakom prilikom i svima, s kojim ću doći u doticaj“.
Mahnić u Velom Lošinju
Sličan događaj, iako u manjoj mjeri, zbio se u Velom Lošinju god. 1901. Na Uzašašće održi Mahnić govor na svibanjskoj pobožnosti. Na propovijed dođe i nadvojvoda Stjepan i njegova obitelj, jer su toga dana dvije njegove kćeri bile primile prvu svetu pričest. Biskup je preko pola sata govorio, i to bez predhodne priprave, jer ga je župnik bio u posljednji čas zamolio, o Bezgrješnom Začeću. Nadvojvoda je najpozornije pratio njegovo oduševljeno razlaganje, bio je vidljivo ganut, te poslije propovijedi izjavi, da još nije čuo tako govoriti i da ga je biskupova riječ potpuno poučila i uvjerila o otajstvu Bezgrješnog Začeća. (moja op. Austrijski prijestolonasljednik je boraveći u Velom Lošinju, u kontaktu s mještanima, gotovo savršeno naučio hrvatski jezik!)
Tako je biskup Mahnić upućivao svoje svećenstvo i vjernike k Isusu preko Marije koja je “najjači štit katoličke vjere”.
Franjo Velčić