Piše: dr. Božidar Mrakovčić
Svake nedjelje kao i na svetkovine koje dolaze kroz tjedan nakon slušanja Božje riječi i njezina tumačenja u homiliji slijedi zajednička ispovijest vjere ili, kako obično kažemo, Vjerovanje.
Povijest liturgije nas uči da je Vjerovanje ušlo u misu u vrijeme kad su Crkvu tresla razna krivovjerja sa ciljem da se krivovjerja spriječe i prava vjera očuva. Ondašnje borbe s herezama su prošle, a Vjerovanje je u misi ostalo s novim opravdanjem: „Simbol ili ispovijest vjere ide za tim da čitav okupljeni narod odgovori na Božju riječ, naviještenu u čitanjima iz Svetoga pisma i protumačenu u homiliji, te da – obrascem koji je odobren za liturgijsku uporabu – izričući pravilo vjere, dozove u pamet i ispovijedi velika otajstva vjere prije negoli započne njihovo slavljenje u euharistiji“. Ovako čitamo u 73. broju Opće uredbe Rimskog misala iz trećeg tipskog izdanja. Ovo objašnjenje koje ispovijest vjere shvaća kao očekivani odgovor vjernika na navještaj Božje riječi duboko se slaže s novozavjetnim shvaćanjem odnosa navještaja i vjere. Pokazat ćemo to na primjeru evanđeoskog odlomka Mk 1,14-15.
Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje!
Evanđelist Marko započinje izvještaj o Isusovom javnom djelovanju u Galileji (Mk 1,14-8,26) kratkim sažetkom koji baca svjetlo na sveukupno Isusovo djelovanje: „A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: ‘Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!’“ (Mk 1,14-15). Prema ovome sažetku bit Isusova djelovanja je naviještanje „evanđelja Božjeg“ koje s jedne strane ima svoj izvor u Bogu i zato je vjerodostojno, a s druge strane ima za sadržaj Boga i njegovo djelovanje i zato je za ljude od neupitne važnosti. Naime iza činjenice da se vrijeme ispunilo i kraljevstvo Božje približilo stoji Bog. On je taj koji je ispunio vrijeme i učinio da kraljevstvo Božje bude blizu.
Prva rečenica pridaje vremenu u kojem Isus naviješta osobitu kvalitetu, a druga rečenica precizira u čemu se sastoji posebnost toga vremena. Vrijeme u kojem se Isus pojavljuje na zemlji nije obično (hronos) nego posebno vrijeme (kairos), vrijeme ispunjenja Božjih obećanja i milosno vrijeme odluke. Vijest koju Isus kao Božji glasnik donosi je radosna, jer govori o ispunjenju Božjih starozavjetnih obećanja o dolasku Boga koji „kraljuje“ (Iz 52,7), koji sam „hita da nas spasi“ (Iz 35,4) koji sam na sebe preuzima zadaću da potraži i pase svoje ovce (Ez 34,11-16). Izraz kraljevstvo Božje nije statička nego dinamična stvarnost. Odnosi se na Boga koji svojom božanskom svemoći priskače upomoć svome narodu, pobjeđuje svaku nesreću i daje svome narodu puninu života.
Isus međutim ne kaže da je kraljevstvo Božje već tu nego da se približilo, da je blizu. Što to znači da je kraljevstvo Božje blizu? Znači prvenstveno da je Bog definitivno odlučio uspostaviti svoje kraljevstvo i da ljudska povijest ide nepovratno prema radosnoj budućnosti u kojoj će Bog biti sve u svemu (1 Kor 15,28), jer iza svega stoji Božji plan i odluka. Znači također da se po Isusu koji ozdravlja bolesne, oslobađa opsjednute, oprašta grešnicima, uskrisuje mrtve Božja pobjeda nad svime što čovjeka tlači, zarobljava i uništava već počinje nazirati. U Isusu je kraljevstvo Božje koje je po svojoj naravi konačna eshatološka stvarnost već ušlo, ili kako teolozi vole reći, provalilo u naše vrijeme. Isusovo uskrsnuće je početak dolaska „kraljevstva Božjega u sili“ (Mk 9,1), odnosno konačne Božje pobjede nad smrću (1 Kor 15,26). Božje kraljevstvo je dakle već na djelu i neupitno ide prema svojem konačnom ostvarenju i očitovanju.
Obratite se i vjerujte evanđelju!
Međutim u našem svakidašnjem iskustvu Božja kraljevska moć koja spašava i oslobađa čovjeka još uvijek ostaje prečesto sakrivena. Često nam se čini da smo bespomoćno izloženi prirodnim katastrofama, bolesti, ljudskoj zloći, smrti, odnosno snagama koje naš život ograničavaju, zagorčavaju i uništavaju. Ovakvo stanje stvari dovodi do toga da se Bog, njegova moć i dobrota stavlja u pitanje, kritizira, negira i zaboravlja. Budući da Božje kraljevstvo još nije očito i vidljivo Isus kao ljudski odgovor na svoj navještaj radosne vijesti traži trajan stav obraćenja i vjere.
Poziv „Obratite se i vjerujte evanđelju!“ definira na koji način treba iskoristiti milosno vrijeme navještaja radosne vijesti, odnosno kakvu odluku čovjek treba donijeti. Neki sugeriraju da bi bolji prijevod ovog poziva bio „Obratite se i vjerujte na temelju evanđelja!“. Naime jasno je da Isus traži da njegov navještaj držimo istinitim i vjerodostojnim. Onome koji vjeruje da je Isus Krist i Sin Božji (Mk 1,1) vjerodostojnost Isusovih riječi nije upitna. Međutim Isus prvenstveno traži od nas da na temelju navještenog evanđelja vjerujemo u Boga, u njegovu moć i dobrotu, da se bezrezervno u njega pouzdamo. Oni koji čuju radosnu vijest ne mogu nastaviti dalje kao do sada nego su pozvani na obraćenje, na promjenu načina mišljenja, na promjenu unutarnjih stavova, na promjenu srca. Poziv na vjeru koji slijedi nakon poziva na obraćenje pokazuje što to treba konkretno mijenjati: od sumnje u Boga treba prijeći na bezgranično povjerenje u njegovu spasonosnu moć i dobrotu. Naše ljudsko iskustvo odsutnosti Boga i vladavine zlih sila koje nas ugrožavaju treba ustupiti pred Isusovim osobnim i sinovskim iskustvom Boga kao jedinog i definitivnog gospodara i kralja, prisutnog i djelatnog.
Uočimo na kraju da Isus najprije naviješta radosnu vijest, a tek potom traži kao odgovor na evanđeosku poruku obraćenje i vjeru. Isus ne moralizira nego evangelizira. Ne stavlja na prvo mjesto zabrane i odredbe, nego radosnu vijest. Na prvome je mjestu Božje djelo i govor, a potom naš ljudski odgovor. Međutim da bi radosna vijest postala u nama djelatna potrebno je da je prihvatimo obraćenjem i vjerom. Nije li tako i na misi? Najprije slušamo Božju riječ, a potom odgovaramo Vjerovanjem.
