Piše: dr. Božidar Mrakovčić
Ima jedna pjesma koja pjeva „Hvala Ti, Gospodine, za sve neuslišane molitve“.
Očito je autor ove pjesme shvatio da je puno puta u životu molio za krive stvari i da je za njega bilo jako dobro to što ga Bog više puta nije uslišao. Znači li to da ne smijemo od Boga tražiti ono što mislimo da nam treba, budući da to možda za nas nije dobro? Ne, jer bi to značilo da u molitvi ne možemo biti iskreni, spontani i slobodni. S druge strane uvijek na kraju valja reći „Budi volja tvoja“. Pogledajmo malo kako su molili razni biblijski likovi i čemu nas njihovo iskustvo molitve uči.
Molitva starozavjetnih pravednika
Počnimo od Abrahama koji se doslovce cjenka s Bogom moleći za gradove Sodomu i Gomoru koje je Bog, zbog njihove pokvarenosti, odlučio uništiti. Abraham se u molitvi poziva na Božju pravednost: „Hoćeš li iskorijeniti i nevinoga s krivim?“ (Post 18,23). Njegova molitva očito smjera tome da promjeni Božju odluku. Čitajući Post 19 vidimo da Bog nije promijenio svoju odluku. Mijenja se naprotiv Abraham u smislu da dolazi do spoznaje da bi Bogu postojanje samo deset pravednika bio dovoljan razlog da ne uništi Sodomu i Gomoru.
Uz Abrahama glavni primjer zagovorničke molitve u Starome zavjetu je svakako Mojsije. Najpoznatija Mojsijeva molitva je ona za narod koji se iznevjerio Bogu klanjajući se zlatnom teletu. Rečenica koja slijedi nakon Mojsijeve molitve: „I Gospodin odustane da na svoj narod svali nesreću kojom mu bijaše zaprijetio“ (Izl 32,14), sugerira da je Mojsije svojom molitvom uspio odvratiti od naroda Božju srdžbu. Naizgled je Bog taj koji je promijenio mišljenje. U stvarnosti se međutim mijenja Mojsijevo shvaćanje Boga. Moleći je Mojsije otkrio pravo Božje lice: Bog nije prvenstveno Bog koji kažnjava nego Bog koji oprašta.
Do slične preobrazbe u molitvi dolazi i starozavjetni pravednik Job na kojega Bog, istina indirektno, dajući odriješene ruke Satanu, svaljuje nepodnošljive nevolje i nesreće. Svjestan da svojim djelima nije zaslužio takvu kaznu Job u svojoj spontanosti i iskrenosti ide čak dotle da optužuje Boga da svijetom upravlja nepravedno i poziva ga da se pred njim opravda. Preuzevši riječ, Bog ne odgovara Jobu nego mu postavlja pitanja kojima ga dovodi do spoznaje da se on ne može mjeriti s Bogom niti u znanju, niti u moći i da Božji misterij nadilazi tradicionalnu teologiju prema kojoj je svako zlo nužno smatrano posljedicom grijeha. Opet dakle molitva ne mijenja Boga, nego Joba, njegovu spoznaju Boga: „Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe“ (Job 42,5).
Od svih proroka najviše molitava nalazimo kod Jeremije. Uglavnom su to prorokove ispovijesti koje nam otkrivaju njegove patnje, razočaranja i krize. Jeremija se osjeća ostavljenim i od svoga naroda kojega duboko ljubi i od Boga zbog kojega je sve ostavio. Budući da mora nagoviještati ono što ljudi ne žele čuti, propast i uništenje kao kaznu za grijehe, biva marginaliziran, ismijavan i progonjen. Međutim više od toga muči ga to što se osjeća od Boga ostavljenim. U svojoj tjeskobi prorok se pita: „Hoćeš li meni biti kao potok nestalan, vodama nepouzdan?“ (Jr 15,18). Kao što je putnik u pustinji razočaran kada za ljetne žege naiđe na usahnuo potok, tako je Jeremija razočaran Bogom koji mu je prigodom njegova poziva obećao: „Ne boj ih se: jer ja sam s tobom da te izbavim“ (Jr 1,8). Očito je Jeremija drukčije zamišljao Božju pomoć i blizinu. Božje obećanje i njegova vjernost su uvijek drukčiji nego što ih čovjek zamišlja. Kroz molitvu izazvanu krizom i Jeremija dolazi polako do obraćenja, onog teološkog, do pročišćenog shvaćanja Boga i njegovih putova.
Isusova molitva i molitva svetoga Pavla
U Novome zavjetu je Isus taj koji nas svojim primjerom uči kako valja moliti, iskreno, s povjerenjem, ali i s predanjem u Božju volju. U Getsemanskom vrtu Isus ne glumi da mu nije teško i da se ne boji patnje i smrti. Boreći se sa smrtnom tjeskobom Isus vapi: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša.“, ali odmah nadodaje: „Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“ (Mt 26,39). Zanimljivo je uočiti kako ovaj događaj komentira Poslanica Hebrejima: „On je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bi uslišan zbog svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja – proglašen od Boga Velikim svećenikom po redu Melkisedekovu“ (Heb 5,7-10). Svojom mukom Isus je kao čovjek u potpunosti postigao kvalitete koje su mu kao Velikom svećeniku potrebne: vjernost Bogu i solidarnost s ljudima. Svojom molitvom nije izbjegao smrt. Božji plan se nije promijenio, nego je on zahvaljujući molitvi ušao spreman u smrt i tako svoj odnos s Bogom („naviknu slušati“) i s ljudima doveo do savršenstva. I za Isusovu molitvu možemo u ovom smislu reći da nije promijenila Boga, nego njega.
Spomenimo još svetoga Pavla koji u Drugoj poslanici Korinćanima govori da je tri puta molio Gospodina da ga oslobodi od „trna u tijelu“ koji ga je smetao i ograničavao u njegovom apostolskom radu. Bibličari raspravljaju odnosi li se taj „trn u tijelu“ na neku Pavlovu bolest ili na njegove protivnike. U svakom slučaju Pavao sam kaže da mu molitva nije uslišana, nego je kroz molitvu došao do spoznaje: „Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje“ (2 Kor 12,9). Ohrabren ovom spoznajom Pavao nadodaje: „Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak.“ (2 Kor 12,9-10). Zahvaljujući svojoj muci i neuslišanoj molitvi Pavao je došao do dragocjene spoznaje koliko je zapravo sam Bog na djelu u njegovom apostolskom radu. I u ovom slučaju nije se Bog promijenio, nego Pavao.
Bog očito ne uslišava svaku našu molitvu, ali nas kad molimo uvijek obdaruje svojim Duhom (usp. Lk 11,11), otkriva nam svoje lice i osposobljava za prihvaćanje njegove volje.
