Piše: dr. Božidar Mrakovčić
U svojoj buli “Lice milosrđa” kojom je najavio Godinu milosrđa papa Franjo piše: “Moje se misli sada okreću Majci milosrđa. Neka nas ona svojim umilnim pogledom prati u ovoj Svetoj godini, kako bismo svi uzmogli ponovno otkriti radost Božje nježnosti. Nitko nije prodro u dubinu otajstva Boga koji je postao čovjekom tako kao Marija. Sav je njezin život oblikovan prisutnošću utjelovljenoga milosrđa” (MV 24). Papa je inspiraciju za govor o Mariji kao “Majci milosrđa” našao u drevnoj molitvi “Zdravo Kraljice, Majko milosrđa … “. Isti zaziv nalazimo također i u Lauretanskim litanijama koje sadrže i druge lične zazive: Zdravlje bolesnih, Utočište grešnika, Utjeho žalosnih, Pomoćnice kršćana … Sedmo duhovno djelo milosrđa glasi: “Za žive i mrtve Boga moliti”. Što je onda vapaj “moli za nas grešnike” nego izraz našeg pouzdanja u Marijino milosrđe. Ima li ovakvo shvaćanje Marije korijene u Bibliji?
Marijino iskustvo Božjeg milorđa
Jedino mjesto u Novome zavjetu gdje se izraz milosrđe izričito povezuje s Marijom jest njezin Veliča: “Od koljena do koljena dobrota (grčki eleos = milosrđe) je njegova nad onima što se njega boje …. spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka” (Lk 1,50.55). Paralelizmi u psalmima sugeriraju da bojati se Boga znači uzdati se u njega i s povjerenjem prihvaćati i vršiti njegovu volju (usp. Ps 33,18; 103,17S; 119,63; 147,11). Ne spada li upravo Marija u one koji se Gospodina boje? Nije li upravo ona svojim pristankom da bude majka Sina Božjega s pouzdanjem u Boga prihvatila njegovu volju? Milosrđe o kojem pjeva Marija u svojem Veliča odnosi se na Jahvine siromahe (neznatni, gladni, vjerni ostatak Izraela) među kojima je prva Marija, neznatna službenica Gospodnja. Pogledavši na nju i izabravši je za najužu suradnicu u svom planu spasenja Bog joj je iskazao svoje neizmjerno milosrđe. Nije li i Pavao svoje poslanje također opisao kao dar Božjeg milosrđa: “Zato, budući da po milosrđu imamo ovu službu, ne malakšemo.” (2 Kor 4,1).
Kod anđeoskog navještenja Marijaje nazvana “milosti puna” (Lk 1,28) tj. “od Boga zamilovana”, “od Boga ispunjena milošću”. Ne radi se ovdje prvenstveno o osobnoj Marijinoj svetosti nego o nezasluženoj Božjoj naklonosti koja se očituje u njegovu izboru Marije za majku njegova Sina. Ovaj izbor Marija s pravom doživljava kao iskustvo neizmjernog Božjeg milosrđa koje u njoj postaje izvorom radosti: “klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje” (Lk 1,47). Prihvaćajući ovaj izbor Marija od one kojoj je Bog iskazao svoje milosrđe postaje suradnica u Božjem planu spasenja, posrednica Božjeg milosrđa, majka Onoga koji će biti utjelovljenje Božjeg milosrđa.
Marijino milosrđe prema Elizabeti
Koliko li će samo milosrdne majčinske ljubavi Marija iskazati Isusu dok ga bude nosila, rađala, za njega se brinula, pratila njegovo poslanje, stajala pod križem? Međutim Marija ima milosrdne ljubavi koja vidi tuđu potrebu, srcem suosjeća i učinkovito pomaže i za sve ljude koje susreće na svom putu. Prva od njih biti će njezina rođakinja Elizabeta kojoj Marija hiti u posjet da joj pomogne u zadnjim mjesecima njezine trudnoće. Više od fizičke pomoći Elizabeti će značiti susret s Marijom kao Gospodinovom majkom: “Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?” (Lk 1,43). Marija je Elizabeti donijela Isusa. Njezin pohod nije samo karitativni nego i misionarski, nije samo tjelesno djelo milosrđa nego prvenstveno duhovno. Više od svih Božjih darova čovjek je potreban samoga Boga i njegove ljubavi. A Marija je “milosti puna”, Bogom ispunjena. U susretu s njome čovjek ne može ne osjetiti milosrdnu Božju prisutnost. Jesmo li i mi svjesni daje naš bližnji puno potrebniji onoga što imamo u srcu od onoga što nosimo u rukama? Ako Bog stanuje u našem srcu onda će svaki naš susret biti međusobno duhovno djelo milosrđa, međusobno obogaćenje. I Marija se okoristila u susretu s Elizabetom: dobila je potvrdu onoga u što je povjerovala.
Marijino milosrđe u Kani Galilejskoj
Marijino milosrđe na poseban način dolazi na vidjelo u Kani Galilejskoj gdje je Isus pretvorio vodu u vino i tako započeo svoje javno mesijansko djelovanje. Marijino materinsko oko je odmah primijetilo nevolju mladenaca. Budući da sama nije mogla pomoći obraća se Isusu neizravnom molitvom: “Vina nemaju” (Iv 2,3). Isprva se čini da je ovdje u pitanju samo materijalna potreba: mladencima je ponestalo vina. Međutim ako uzmemo u obzir da je obilje kvalitetnog vina starozavjetna slika mesijanskih vremena onda bi se Marijina molba mogla prereći: “Trebaju Mesiju”. U mesijanskim vremenima izvor radosti više neće biti vino koje razveseljuje srce čovječje nego Mesija i njegovo djelovanje. Nije čudo da se vjernici stoljećima obraćaju Mariji ne samo za materijalne potrebe, nego i one duhovne, jer ona najbolje poznaje Isusa i koliko smo ga potrebni.
Duhovno djelo milosrđa nije samo za drugoga se Bogu moliti nego i neuka poučiti. Marija nam u ovoj perikopi daje najbolju životnu pouku: “Što god vam rekne, učinite!” (Iv 2,5). Marija je i sama bila ne samo Isusova majka nego i njegova najbolja učenica. Čitav njezin život je bio prihvaćanje i vršenje Božje: “Evo službenice Gospodnje neka mi bude po tvojoj riječi!” (Lk 1,38).
Marija pod križem kao Majka milosrđa
Koliko li je samo Isusu morala značiti prisutnost njegove majke u časovima njegove muke i smrti? U trenucima dok je u svom neizmjernom božanskom milosrđu kao nevini Jaganjac odnosio grijeh svijeta i sam je kao čovjek bio potreban milosrđa. Biti milosrdan znači suosjećati, ne bježati od tuđe nevolje nego svojom blizinom preuzimati dio te muke na sebe. Marija je kao Isusova supatnica najbolje osjetila koliko milosrđe košta: mač boli probio joj je dušu (usp. Lk 2,35). Isus je htio da i nama u časovima naše muke Marija bude blizu kao Majka milosrđa, kao Utjeha žalosnih. Zato ju daje za majku ljubljenom učeniku koji predstavlja sve nas vjernike. Mjesec svibanj nas poziva da je i mi uzmemo k sebi, da je prihvatimo kao našu majku, kao primjer i posrednicu Božjeg milosrđa.
