Kršćanin je uskrsnik

Taj kratki opis mogao bi biti ne samo odgovor na upit: tko je kršćanin, nego i jedno od temeljnih imena za kršćanina, poput onih što ih nalazimo u Novom Zavjetu: učenik, brat, izabranik, svet ili posvećen itd. Ime koje znači identitet. Tvrdnju ne bi trebalo obrazlagati, bar ne naširoko. Sjetimo se samo sv. Pavla: „Ako pak Krist nije uskrsnuo zaludu je doista propovijedanje naše, zalud je vjera vaša… Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi. Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!“ (1Kor 15,14-20). Sv. Augustin je sažeo istu misao: „Kršćanska vjera je Kristovo uskrsnuće“. Drugim riječima tko ne vjeruje da je Isus uskrsnuo, bio on: papa, biskup, svećenik, nije kršćanin, tko vjeruje kršćanin je. Ima, naime, ljudi, i među kršćanima, iskreno religioznih, koji vjeruju u Boga Stvoritelja i Svedržitelja, ali ne i u Isusovo uskrsnuće. Vjerojatno je i na njih mislio glasoviti propovjednik, kada je rekao: „Da je Isus umro to vjeruju svi, pa i pogani; pa i njegovi neprijatelji su u to uvjereni. Da je on sam uskrsnuo, to vjeruju kršćani. Tko to ne vjeruje nije kršćanin“ (R. Cantalamessa, Riječ i život/A, 59). Takve ne mogu uvjeriti ni Pisma ni Predaja, ni svjedoci. Jedino je „Bogu sve moguće“!

Nova vrsta ljudi

Uskrsni događaj je najveći, neusporedivi, jedinstveni događaj ljudske povijesti, „sasvim posebne naravi, različit od svih drugih povijesnih događaja“ (S. Badurina). S Isusovim uskrsnućem, koje poput snažnog reflektora rasvjetljuje i potvrđuje vjerodostojnost njegova života – svih riječi djela – koji sve ovozemne gubitke i nepravde pretvara, u završnoj bilanci, u dobitke, pojavila se na svijetu nova vrsta ljudi, novi soj, kojih do tada nije bilo: uskrsni ljudi, uskrsnici. Vazmeno vrijeme sa svojim čitanjima pokazuje kako se apostoli pretvaraju u te nove ljude s novim gledanjem na stvarnost i novim ponašanjem. A ta pretvorba bila je svojevrsni proces. Uskrsna vjera pomaljala se iz magli nevjerice na svojstven način u zajednici i u svakom akteru događaja ponaosob. Prvu vijest o događaju, apostoli su nazvali tlapnjom, Isusov uskrsli lik utvarom. Njemu je trebalo četrdeset dana da ih uvjeri kako je živ. Dolazio je i odlazio iz nekog drugog prostora, iz nove, nadpovijesne razine postojanja, izmicao osjetilima, pa ga više puta nisu od prve prepoznali (Marija Magdalena u vrtu, učenici na putu u Emaus, sedmorica učenika na Genezaretskom jezeru). Zato je i izrekao posljednje blaženstvo: „Blago onima koji ne vide, a vjeruju“ (Iv 20,21). Možemo pratiti, zadivljeni, kako se njihova tuga i žalost pretvaraju u radost, beznađe u nadu, sumnje u čvrsto uvjerenje, strah u odvažnost… Kod nekih je to išlo brže, kod drugih sporije, svakome na njegov način. Žene su shvaćale brže i neposrednije svojom intuicijom i srcem, muškarci traženjem dokaza (opipom – Toma, istraživanjem Pisma – ostali, zajedničkim blagovanjem). Još je trebao doći obećani Duh Sveti koji je u njima do kraja oblikovao uskrsne ljude koji su sjajili od radosti što su počašćeni trpjeti za Ime, sjali od ponosa, od hrabrosti te su mogli Isusovo uskrsnuće svjedočiti, naviještati i po njemu se ponašati. Uskrsna vjera i danas oblikuje uskrsnike.

Možda je najsažetije ocrtao profil uskrsnika ili pashalnoga čovjeka papa Pavao VI. na svet­kovinu Uzašašća 1968. U poruci blagdana veli „sadržana je filozofija života ili točnije kršćansko poimanje života“ i zatim taj pashalni svjetonazor opisuje ovako: „Treba da prije svega gledamo uvis, prema gore. Treba da mislimo na svoju buduću egzistenciju koja predstavlja naše pravo određenje. U tom određenju za sada tek naslućujemo puninu svoga bića i sreću u kojoj će biti prevladane sve naše nedostatnosti i trpljenja sadašnjega života. Ponovno će biti uspostavljeno naše životno jedinstvo, naše smrtno tijelo i naša besmrtna duša. I to snagom našeg blaženog zajedništva u Kristu, našem istinskom Spasitelju i slavnoj prvini te obećane tajnovite egzistencije. Na to zaboravljamo kad god smetnemo s uma svoju vjeru te svoje pouzdanje postavljamo u zavodljive ali tek privremene zemaljske zbilje. To je oblak što zastire vidokrug sadašnjeg svijeta. A evo i druge poruke – nastavlja Papa – gledajmo dolje. Pogledajmo ponovno zemlju i vrijeme u kojem se odvija naše ovovremeno ljudsko iskustvo. Pogledajmo to ponovno, ali uz pomoć spomenute vizije Neba. Tada ćemo zbiljama ove zemlje pridati njihovu pravu vrijednost. I tako ćemo od našeg prolaska ovim vremenom načiniti put, hodočašće u punoj svijesti svojih odgovornosti i svojega cilja. Po tom novom pogledu sve će naše djelovanje poprimiti viši smisao i siguran optimizam. Odatle će se izviti ona založena, mudra i dobrotvorna djelatnost kojoj nas je Isus učio“ (B. Duda, U plemenitom srcu /C, 163-164)

Pashalni moral

Može se taj sažeti izraz opisati kao: praktične posljedice našeg uskrsnog određenja. Svako vjerovanje produžava svoju logiku na ponašanje. Kako vjeruješ, tako živiš. Mogu spomenuti nekoliko posljedica uskrsne vjere za život koje su tek podsjećanje na znano.

1. Isus Krist postaje doista Put, Istina i Život – drugoga nema. On je onaj jedinstveni biser iz evanđelja, dragocjeniji od svega (Mt, 13,44-46), blago na njivi, ključ, središte i svrha sve povijesti čovječanstva“ (GS, 10). Na njemu se gradi, po njemu se mjeri, k njemu se ide.

„Kršćanski život je njegovanje prijateljstva s Isusom Kristom“ (Roger Schutz).

2. Novi obzori. Uskrsni događaj je probio, razderao horizonte ovozemnog koji se sezali do groba i proširio ih u vječnost. Zato „ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi s desna Bogu“! (Kol 3,1). Novi obzori traže od uskrsnika nova vrednovanja i usklađivanja životnih pitanja. Zemaljski dobici i gubici postaju relativni. Na kraju se zbraja i to Isusovom matematikom. Uskrsnik se pretvara u biće nade, očiju uprtih u budućnost. Ljud­ska povijest nije nejasna i nesvrhovita, unatoč apokaliptičkih prijetnji. S uskrsnog gledišta predviđanja su jednostavna i radosna: iščekujemo drugi Kristov dolazak i blaženu vječnost – novo nebo i novu zemlju. Što god se zbivalo: ono najbolje je tek pred nama!

3. Djelatna ljubav. Tema je široka. Pokušajmo ju u ovoj prilici suziti na uspoređivanje dva tipa ljudi: narcistički i pashalni. Prvi se rukovodi načelom egoizma, drugi načelom ljubavi i žrtvovanja. Kod prvoga se razvijaju svojstva pohlepe, zavisti, škrtosti, bešćutnosti…, kod drugoga velikodušnosti, osjetljiva srca, brige za drugoga, poučljivosti i otvorenosti. Prvi unosi u društveni život pustoš, hladnoću, nepovjerenje, lukavost…a drugi pristupačnost, povjerenje, ljekovitost u susretima, zajedničku perspektivu…

U uskrsnika su vjera, nada i ljubav živi i djelatni. One ga oblikuju i svrstavaju u vrijednog člana nove vrste ljudi koju je stvorilo Isusovo uskrsnuće i koje je i danas potrebno svijetu, kao i nekad. Uskrsnik nije naivac koji ne bi vi­dio zlo oko sebe, nego čovjek koji se zlim ne da zbuniti jer zna da je dobro ono zadnje. On nije dežurni optimist koji ne bi znao ili iskusio patnju, tjeskobu, gubitke koji bole, ali on odbija biti pesimist – on je „tragični optimist“ (E. Mounier). On nema spremne i jednostavne odgovore na teška pitanja, niti je svakom loncu poklopac, ali zna gdje odgovore treba tražiti. „Budimo posve pod utjecajem Isusovim da bi on mogao misliti kroz naš duh, raditi našim rukama jer mi možemo sve, ako je njegova snaga u nama“ (Majka Terezija).

Print Friendly, PDF & Email