„Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!“ (Mk 15,39)

Piše: dr. Božidar Mrakovčić

Markovo evanđelje počinje rečenicom: „Početak evanđelja Isusa Krista Sina Božjega“ (Mk 1,1). Marko u obliku pripovijesti izlaže početak i temelj radosne vijest da je u Isusu Bog kao Mesiju poslao svoga vlastitog Sina. Isusov identitet kao Krista i Sina Božjega potvrđuje Očev glas kod Isusova krštenja i prigodom preobraženja (usp. Mk 1,11; 9,7), a sam Isus ga po prvi put otvoreno priznaje tek pred svoju smrt kad na pitanje velikog svećenika: „Ti li si Krist, Sin Blagoslovljenoga?“, odgovara potvrdno sa: „Ja jesam!“ (Mk 14,61s).

Problematičnost Petrove i satnikove vjeroispovijesti

Prvi od ljudi koji je kod Marka dao odgovor na pitanje Isusova identiteta bio je Petar. Na Isusovo pitanje: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“, on odgovara: „Ti si Pomazanik – Krist“ (Mk 8,29). Petrov odgovor je više nego nepotpun; ne samo da ne obuhvaća Isusovo bogosinovstvo nego predstavlja odviše ljudsko, trijumfalističko shvaćanje Isusovog mesijanstva (Mk 8,31-33) tako da Isus strogo zabranjuje svojim učenicima da drugima govore da je on Krist (Mk 8,30).

Prvi od ljudi koji u Isusu prepoznaje i ispovijeda Isusovo bogosinovstvo jest satnik koji pod križem stoji Isusu nasuprot i vidjevši način na koji je Isus izdahnuo kaže: „Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!“ (Mk 15,39). Satnikova vjeroispovijest je problematična iz tri razloga. Prvo, nije jasno na temelju čega je satnik došao do spoznaje da je Isus Sin Božji. Što je za satnika u načinu Isusova umiranja bilo tako dojmljivo da je u umirućem Isusu prepoznao i ispovjedio Sina Božjega? Drugo, nije jasno što je satnik mislio kad je Isusa nazvao Sinom Božjim: na jedinorođenog Sina pravoga Boga ili tek na božanskog heroja koji zaslužuje štovanje. Treće, ništa nam u tekstu ne potvrđuje da je satnik zaista mislio to što je rekao, da se nije i on kao i svi drugi oko njega zapravo Isusu rugao. Ukoliko satnikovu izjavu shvatimo kao sarkazam mogli bismo je parafrazirati kao posprdnu primjedbu: „A baš si mi ti nekakav sin božji!“. Ovakvo tumačenje sugerira i činjenica da se satnik nalazi „nasuprot“ Isusu, što bi u grčkom izvorniku moglo značiti da je u neprijateljskom odnosu s Isusom.

Satnikova vjeroispovijest kod Mateja i Luke

Koliko je satnikova vjeroispovijest kod Marka problematična najbolje pokazuju Matej i Luka koji su ovaj detalj iz muke po Marku preuzeli, ali i dobrano preuredili. Kod Mateja satnik ispovijeda da je Isus Sin Božji zajedno s drugim vojnicima i to na temelju onoga što se dogodilo u trenutku Isusove smrti: potres, paranje hramske zavjese, otvaranje grobova, uskrsnuće mrtvih, (usp. Mt 27,51-53). Dodavši motiv straha Matej je uklonio sumnju da se radi o lažnoj vjeroispovijesti: „A satnik i oni koji su s njime čuvali Isusa vidješe potres i što se zbiva, silno se prestrašiše i rekoše: ‘Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj’“ (Mt 27,54).

Luka još temeljitije uklanja probleme Markova izvještaja o satnikovoj vjeroispovijesti: „Kad satnik vidje što se zbiva, stane slaviti Boga: ‘Zbilja, čovjek ovaj bijaše pravednik!’“ (Lk 23,47). Kod Luke satnik naziva Isusa pravednikom čime je isključen problematičan naslov „Sin Božji“. Nema sumnje u iskrenost satnikove vjeroispovijesti jer ju izriče slaveći Boga. Njezin temelj nije samo način Isusove smrti nego i pomrčina sunca i paranje hramskog zastora. Satnik nije usamljen u svojoj pozitivnoj reakciji na Isusovu smrt; pridružuje mu se mnoštvo koje odlazi s Golgote bijući se u prsa (Lk 23,48).

Značenje Isusovog samrtničkog vapaja

S Markovim tekstom su bili nezadovoljni i kopisti koji su prepisujući redak Mk 15,39 najčešće unosili slijedeće preinake: riječ nasuprot su mijenjali sa pored kako bi izbjegli satnikov neprijateljski stav prema Isusu; u rečenicu „vidje da tako izdahnu“ nadodali su „glasno vapijući“ kako bi bilo jasnije što je u Isusovom načinu umiranja dovelo satnika do vjeroispovijesti. Ali što je to satnik veliko i čudesno vidio u Isusovom snažnom samrtničkom kriku da je povjerovao? Većina tumača kroz povijest Crkve je Isusov snažan samrtnički krik povezivala s Iv 10,18 i tumačila kao znak da je Isus umro svjesno, u trenutku kad je htio, dok je još bio snažan, puno ranije nego što su raspeti obično umirali, čemu se je i Pilat kasnije čudio (Mk 15,44). Moderni pak autori smatraju da je satnik došao do svoje vjere na temelju toga što je cijelo vrijeme stajao u Isusovoj neposrednoj blizini i promatrao strpljivost s kojom je Isus podnosio svoju muku.

Vjeroispovijest ili ironija?

U novije vrijeme se sve više probija tumačenje prema kojem u satnikovoj vjeroispovijesti treba vidjeti ironiju koja se u Markovoj muci pojavljuje vrlo često, a sastoji se u tome da Isusovi neprijatelji govore istinu o Isusu, a da toga nisu ni svjesni. Cijeli Markov izvještaj o Isusovoj muci je naime prožet napetošću između onoga što o Isusu misle likovi iz izvještaja i onoga što ih njihovih riječi iščitavaju čitatelji, upoznati s Božjim planom trpećeg Mesije (Mk 8,31; 9,31; 10,33s). Čitatelj zna da Isus kaže istinu kada potvrdno odgovara na pitanje velikog svećenika „Ti li si Krist, Sin Blagoslovljenoga?“ (Mk 14,61s) kao i na Pilatovo pitanje „Ti li si kralj židovski?“ (Mk 15,2). Riječima poruge sa strane vojnika (Mk 15,18: „Zdravo kralju židovski!“) kao i svećeničkih poglavara i pismoznanca (Mk 15,32: „Krist, kralj Izraelov! Neka sad siđe s križa da vidimo i povjerujemo!“) evanđelist zapravo usmjerava čitatelja da u trpećem Isusu prepozna Mesiju koji spašava upravo ostajući na križu.

U ovom kontekstu je i satnikovu vjeroispovijest možda najbolje razumjeti kao ironiju. Satnik se želi Isusu sarkastično narugati. Njegov samrtnički krik pun boli doživljava kao potvrdu da se radi tek o običnom čovjeku. Čitatelj pak u satnikovim riječima prepoznaje istinu da je Isus Sin Božji. Razderani hramski zastor evocira otvorena nebesa kod Isusova krštenja (Mk 1,10) i podsjeća čitatelja da je Isusova smrt vrhunac objave: poslušnost i povjerenje u Boga s kojim umire na križu najbolje očituju Isusov jedinstveni sinovski odnos s Ocem (Mk 14,36) koji će svoju konačnu potvrdu naći u uskrsnuću.

Print Friendly, PDF & Email