Autor serijala: Nikola Radić
Sveti Otac Ivan Pavao II. nas je vrlo često upozoravao i prstom pokazivao da se oko nas plete jedna nova mračna kultura koju je on vrlo pogođeno imenovao “kultura smrti”.
Neka nam polazna točka za razmišljanje bude evanđelje. Uzimam pred oči odlomak iz Ivanova evanđelja koji nam pripovijeda o susretu Isusa sa ženom Samarijankom na Jakovljevu zdencu (Iv 4, 1-41). Prije nego krenemo dalje, ostanimo malo kod tog događaja u društvu ovih dvoje protagonista. Imat ćemo čvrstu bazu iz koje ćemo moći kročiti naprijed. Događaj nam je poznat (možemo taj odlomak i pročitati). Prijelomni trenutak razgovora je Isusova konstatacija: “Pet si, doista, muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž” (Iv 4,18).
Evanđelje nas zove izaći “na lice mjesta”
I ovaj se odlomak evanđelja – kao uostalom i svaki drugi – može doživjeti i kao prozor i kao vrata. Slikovito je to, dakako, rečeno. Kroz prozor se naime gleda, a kroz vrata se izlazi i ulazi. Doživimo li ovo evanđelje kao prozor, kroz njega možemo gledati što se tamo negdje u dalekoj Palestini, u još daljoj prošlosti, uz jedan stari, gotovo mitski doživljavani zdenac, pod zrakama toplog podnevnog sunca … zbiva. Događaj, vrlo neobičan, koji počinje plijeniti našu pozornost, napinjemo uši, slušamo razgovor …
No evanđelje nam se ne nudi samo kao prozor, nego i kao vrata. Kroz njega možemo izaći “na lice mjesta”, doživjeti događaj sasvim izbliza, “opipljivo”, uključiti se u njega kao sudionik, postavljati pitanja, donositi vlastitu, osobnu prosudbu, stati “na jednu ili na drugu stranu” …
Čini se da mnogi od nas, slušajući evanđelje, ostajemo “kod prozora”. Upoznajemo neko događanje, ali nas se ne tiče previše; to nije “naše događanje” … Donosimo i neku prosudbu o događaju, da, no prva je ‘neizrečena’ ali temeljna prosudba od koje sve ostalo zavisi, da se to nas ne tiče, da je to nama “strani” događaj.
Koji put smo jednostavno lijeni izaći “kroz vrata”, koji put se bojimo, koji put smo jednostavno nezainteresirani … Čovjek se spontano pita, zašto je to tako. Sve govori za to da mi nekada svjesno, ali vjerojatno češće nesvjesno, tu slutimo neku “prijetnju”. Znamo nekako da, izađemo li ovakvi kakvi jesmo “na lice mjesta”, više se natrag nećemo vratiti onakvi kakvi smo izašli. Morat ćemo nešto promijeniti. Zašto? Zato jer su nam evanđeoski događaji uvijek nekakvo ogledalo u kojem se vidimo kakvi stvarno jesmo. A kakvi smo stvarno? “Bolesni” smo. I dovodimo se u situaciju koja je jako slična onoj, kada nam liječnik gledajući u rendgenske snimke, koje mi najčešće ne razumijemo, saopćava da imamo na pr. rak pluća. Jasno je da iza toga slijedi neugodno liječenje. Još k tome, u ovom slučaju sa nesigurnim ishodom.
No dok u ovom procesu sve do te točke otkrivamo sličnost, u toj upravo točki javlja se radikalna razlika. Jer u Evanđelju nam prilazi liječnik, Isus, koji nikada nije pogriješio ni dijagnozu, ni terapiju, pa je i ishod, izlječenje osigurano.
Iskoristit ćemo ovu priliku i izaći “na lice mjesta”, stati kraj Jakovljeva zdenca i izbliza pogledati što se tu događa. Ostajemo iznenađeni kakvi se sve životni horizonti otkrivaju … ne možemo ih sve jednim pogledom obuhvatiti. No koncentrirat ćemo se na nešto što nas odmah povezuje s našim vremenom, s našim problemima.
Nemoguće je ne uočiti kako se na tom zdencu susreću ‘dva svijeta’, jedan oličen u dotadašnjem životu žene Samarijanke, drugi u Isusu koji nudi vodu života. Ta dva svijeta imaju vrlo jasne obrise, jasno su prepoznatljivi i radikalno su oprečni. Stavimo li taj susret u kulturološki kontekst, gledajući ga iz današnje perspektive, tu se susreću dvije oprečne kulture: kultura smrti i kultura života. U svjetlu kulture života, što više u svjetlu Života samoga, demaskira se život ove žene i njoj samoj postaje jasno gdje se nalazi. Slijedi spontani nutarnji poriv da iz obruča smrti zakorači u područje života. Ishod susreta znamo …
Ova nam je žena ostavila mogućnost, da kao ‘sudionici’ toga susreta pogledamo u njezinu prošlost. No tada odmah primjećujemo da je ona samo jedan detalj u našem vidokrugu. Pogled u prošlost ove žene postaje istovremeno i pogled u našu svagdašnjicu gdje je kultura smrti pustila dublje, raznorodnije i različitije korijenje nego što je to bio slučaj u njezinu životu.
Ta mračna zbilja izbijala je uvijek na jedan ili drugi način na društvenom tkivu čovječanstva pokazujući kako se čovjek, premda je stvoren za život lako može usmjeriti prema samouništenju i smrti. Ranije se to ipak javljalo više izolirano, kao ova ili ona pojava, za razliku od današnjice kada se te pojave, starog i novog tipa, po- vezuju u čvrstu strukturu, koja ima sve karakteristike jedne kulture, u ovom slučaju kulture smrti. Aktualnost ove problematike nuka nas da se detaljnije pozabavimo upravo tom mračnom zbiljom današnjice,
Danas međutim nailazimo na svakom koraku na nesporazume i konflikte među ljudima upravo zbog toga što svatko misli da i sugovornik shvaća neku riječ, neki pojam baš kao i on, da mu pridaje isto značenje. A upravo to vrlo često ne odgovara stvarnosti. Živimo u vremenu kada ljudi iste riječi vrlo različito razumiju. (Tko to uoči vidjet će kako je istinita biblijska “priča” o kuli babilonskoj, kako je njezina poruka uvijek (čitaj: danas!) aktualna.
Zato moramo krenuti od pojmova. Na što ovdje mislimo, što podrazumijevamo pod riječi “kultura”, a što nam sve pokriva riječ “smrt”.
Kultura
Kad u redovitoj komunikaciji koristimo riječ kultura, kulturno, obično mislimo na nešto pozitivno, nešto što čovjeka oplemenjuje, izgrađuje, čini ga boljim, dok je “nekulturno” nešto negativno i vrijedno osude. Moglo bi se ukratko reći: kulturan čovjek je dobar čovjek, nekulturan čovjek je loš čovjek.
Ovdje se međutim ne misli na taj govorni kontekst, nego na kulturu u njezinom širokom i istovremeno osnovnom značenju. Kultura sama po sebi, u osnovnom smislu riječi, nije ni dobra ni loša, kao što može biti i dobra i loša; ona je jednostavno skup dostignuća ljudskog društva, sveukupnost onoga što je čovjek svojim umom i svojom voljom u nekom vremenu ili u nekom prostoru stvorio – za razliku od prirodnih pojava, koje o čovjeku nisu ovisne. Bacimo li običan, letimični pogled u povijest čovječanstva, kao i po geografskoj karti našeg planeta, otvara nam se pred očima panorama raznih kultura koje prema nekim njihovim osnovnim karakteristikama možemo identificirati i prepoznati: egipatska kultura, stara grčka, pa rimska kultura, kineska kultura, indijska kultura, kultura američkih Indijanaca, židovska kultura, kršćanska kultura… i mogli bismo tako puno nabrajati, imajući pri tom na umu da neke od spomenutih kultura i nisu samo jedna, nego grupa, više paralelnih kultura ili pak subkultura (podkultura), Svaka od tih kultura ima neke osobine koje su njoj vlastite, tako da je ne možemo pomiješati s nekom drugom. (Osim ako u ljudskim glavama želimo proizvesti kaos, što se danas inače obilato koristi. Dakako ne bez cilja i interesa!)
Navikli smo pod kulturom shvaćati umjetnost, obrazovanje i sl. Međutim u punom smislu riječi kultura nije samo to. Svaka kultura ima neku opće prihvaćenu filozofiju, ima svoje shvaćanje čovjeka i njegovo temeljno životno određenje, ima svoju religiju i u vezi s time svoju sliku o Bogu (ili bogovima), svoj moral i u vezi s time neki svoj pravni sustav itd. Kada ih međusobno uspoređujemo, na pr. s kršćanskom kulturom, onda uočavamo negdje podudarne točke, a negdje vidimo da su neke stvari s kršćanstvom nespojive.
Smrt
Drugi pojam s kojim se u naslovu susrećemo je smrt. Budući da smrt nije pojava koju je čovjek izmislio, ovdje s njezinim razumijevanjem imamo manje problema. Fizička smrt nije nikome upitna i nitko je ne niječe. No da li fizička smrt pokriva sve što “smrt” za čovjeka znači? Oni koji čovjeka smatraju samo jednom od životinja na ovom svijetu ne vide i ne mogu vidjeti u smrti ništa više od fizičkokemijskog raspadanja jednog organizma. koji je prije toga bio živ, a sada je mrtav. Oni će se još možda složiti s time da čovjek može psihički umrijeti, ali im ništa ne znači duhovna smrt. Samo oni koji vide čovjeka i kao duhovno biće, stvorena “na sliku Božju”, znaju i za duhovnu smrt koja znači potpunu i definitivnu promašenost života ovdje na zemlji.
Kultura koju ćemo nastojati pobliže upoznati je “kultura smrti” zato, jer je usmjerena prema smrti: i duhovnoj, i psihičkoj, i fizičkoj. Smrt je njezin smisao.
(Nastavlja se)
