Piše: dr. Božidar Mrakovčić
Čitajući Bibliju, osobito Stari zavjet, često nailazimo na tekstove koje nam nije lako razumjeti, a neki nas dijelovi Svetoga pisma mogu i sablazniti. Tumači govore o tzv. “tamnim” stranicama Biblije u koje na osobit način spadaju tekstovi u kojima Bog biva prikazan kao nasilan. Kada govorimo o Božjem nasilju u Bibliji možemo razlikovati tri tipa nasilja: Bog koji naređuje nasilje; Bog koji sam čini nasilje; Bog koji kažnjava.
Nasilni Bog u Starom zavjetu
Primjer prvog tipa Božjeg nasilja imamo u 1 Sam 15,3 gdje Bog naređuje Šaulu: “Sada idi i udari na Amaleka, izvrši ‘herem’, kleto uništenje, na njemu i na svemu što posjeduje; ne štedi ga, pobij muškarce i žene, djecu i dojenčad, goveda i ovce, deve i magarce!”’. Šaul nije u potpunosti izvršio Božju zapovijed – zadržao je dio plijena i poštedio kralja Amalečana – i zbog toga je’ bio odbačen kao izraelski kralj. Zanimljivo je uočiti da tekst ne problematizira Božju zapovijed koja je više nego okrutna, nego osuđuje Šaulovu neposlušnost. Svrhu herema otkriva Knjiga Ponovljenog zakona. Kod osvajanja Obećane zemlje (Kanaan) Izraelci ne smiju u poganskim gradovima ostaviti ništa živo kako se ne bi poveli za njihovom idolatrijom i nemoralom (Pnz 20,16). Osim toga heremom je izraelski narod priznavao da pobjedu ne duguje sebi nego Gospodinu, zato njemu i pripada sav plijen. Prema Knjizi o Jošui koja opisuje osvajanje Obećane zemlje Izraelci su izvršili takav herem nad gradovima Jerihonom (Jš 6) i Hasorom (Jš 11).
Osim što naređuje nasilje Bog ga u Bibliji i vrši. Najpoznatiji primjer je pomor egipatskih prvorođenaca (Izl 12). Što su djeca kriva da moraju ispaštati zbog faraonove tvrdoće srca? Treći tip Božjeg nasilja u Bibliji je kažnjavanje koje je katkada i pretjerano. Tako npr. kad su Izraelci na Sinaju sagradili sebi zlatno tele Bog ih je kaznio smrću 3000 Izraelaca (Izl 32,28). Jesu li baš svi bili krivi?
Slika Boga u Novome zavjetu
Premda u daleko manjoj mjeri i u Novom zavjetu nastavlja se linija nasilnog Boga. Isus je prema svima milosrdan i blag, ali prema pismoznancima i farizejima je izuzetno oštar (Mt 23). U Starom zavjetu Bog kažnjava, ali poslije i prašta. U Novom zavjetu Isus pak govori o vječnoj muci koja čeka one koji nisu činili djela milosrđa (Mt 25,46). Kako jezivo zvuči prijetnja: “Strašno je upasti u ruke Boga živoga” (Heb 10,31). Ipak u Novome zavjetu daleko više prevladava slika o Bogu koji je milosrdni Otac, o Isusu koji umjesto da kažnjava grešnika uzima sam na sebe kaznu za grijehe. Najdalje u ovom pravcu je otišao Ivan koji definira Boga kao Ljubav (1 Iv 4,8). Isus ne dolazi na svijet da bi sudio svijetu nego da se svijet po njemu spasi. Nije Bog taj koji sudi nego čovjek osuđuje samoga sebe (Iv 3,17-18).
Nasilni Bog kao ljudska predodžba Boga
Naznake za ovakvo shvaćanje Boga nalazimo već i u Starome zavjetu: ” … neću više gnjevu dati maha, neću opet zatirati Efrajima, jer ja sam Bog, a ne čovjek: Svetac posred tebe – neću više gnjevan dolaziti!” (Hoš 11,9). Ovaj citat nudi i odgovor na problem nasilnog Bog u Bibliji. Nasilni Bog je Bog po čovjekovoj mjeri. Budući da je sam čovjek nasilan ne može zamisliti nenasilnog Boga. Štoviše nasilni Bog mu treba kao opravdanje za vlastito nasilje. Budući da ondašnji biblijski čovjek nije mogao zamisliti drukčijeg Boga, Bog se toliko spustio, toliko mu je izašao u susret daje dopustio biblijskim piscima da ga takvim predočuju, ali je u isto vrijeme sliku u sebi u svome narodu polako pročišćavao. Vrhunac tog pročišćavanja nalazimo u Isusu koji nam radikalnim nenasiljem otkriva pravo lice Božje.
Svijet bez nasilja
Ako Bog nije nasilan, onda to ne smije biti niti čovjek. Prvi izvještaj o stvaranju na početku Biblije pokazuje da je Bog zamislio svijet bez nasilja što se vidi po tome da nitko nikog nije trebao ubijati da bi preživio: čovjeku Bog za hranu određuje voće i sjemenke, a sve životinje trebaju jesti zeleno bilje (Post 1,29-30). Slično i prorok Izaija zamišlja mesijanska vremena, odnosno puno ostvarenje Božjeg kraljevstva: “Vuk će prebivati s jagnjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će vodit’. Krava i medvjedica zajedno će pasti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu k’o govedo.” (Iz 11,6-7). Prikazujući takav početak i dovršetak Božjega svijeta Biblija nas jasno poziva na stvaranje svijet bez nasilja.
Problem Herema i epopeja
Kako pak riješiti problem herema, odnosno potpunog zatora koji Bog naređuje da se izvrši nad poganskim narodima? Jesu li se herem Jerihona i Hasora zaista dogodili? Osim Biblije ne nalazimo niti jedan dokument niti arheološki dokaz da su Izraelci ikada u svojoj povijesti izvršili herem. Štoviše imamo razloga vjerovati da se to nikada nije niti dogodilo. Naime Knjiga o Jošui koja opisuje ulazak Izraelaca u Obećanu zemlju napisana je u obliku epopeje, tj. književne vrste koja je slična western filmovima u kojima na kraju redovito svi negativci nestaju. Nije se dakle tako povijesno dogodilo nego je to takav književni rod. Kada Bog pobjeđuje pobjeda mora biti potpuna. Osvajanje obećane zemlje se povijesno odvijalo sasvim drukčije. Arheologija ne prepoznaje tragove ratova u to vrijeme pa se danas više govori o postupnoj miroljubivoj integraciji. Sam Jerihon je čini se tada bio u ruševinama. Osim toga Knjiga o Sucima koja opisuje razdoblje nakon Jošue pokazuje da Jošua nije uspio u Kanaanu zatrti sve poganske narode. Ti isti narodi ponovno su tamo i tlače Izraelce.
Koji onda cilj ima predstavljanje osvajanja Obećane zemlje književnim rodom epopeje? Knjiga o Jošui napisana je u vrijeme ili nakon babilonskog sužanjstva kada Izraelci u Obećanoj zemlji više nisu imali političku samostalnost i prijetilo im je nestajanje. Opisujući Jošuin pobjednički hod pisac želi svojim suvremenicima prenijeti poruku da ako žele opstati moraju biti vjerni Bogu. Kroz svoju povijest mnogu su puta bili poraženi, ali u vrijeme Jošue su pobjeđivali, jer su jedino tada bili vjerni Bogu.
