Piše: dr. Božidar Mrakovčić
Čitajući evanđelja, osobito sinoptike, nailazimo na veliki broj izvještaja o Isusovim čudesima, odnosno, kako ih Ivan naziva, znamenjima. I kod sinoptika i kod Ivana govor o Isusovim čudesima usko je vezan uz govor o vjeri. Kakav je taj odnos? Kakvo značenje imaju Isusova čudesa i čudesa općenito za našu vjeru?
Vjera te tvoja spasila!
U sinoptičkim evanđeljima četiri osobe dobivaju od Isusa pohvalu izrečenu identičnom rečenicom „Vjera te tvoja spasila“: žena koja je bolovala 12 godina od krvarenja (Mk 9,22; Mk 5,34; Lk 8,48), jerihonski slijepac kojega Marko naziva Bartimej (Mk 10,52; Lk 18,42), žena grešnica u farizejevoj kući (Lk 7,50) i jedan od desetorice izliječenih gubavaca (Lk 17,19). Ova rečenica više nego očito pokazuje da Isus spašava na temelju vjere koju ove osobe imaju u njega, odnosno u Boga koji je u njemu prisutan i djelatan. Spasenje ovdje uključuje ne samo tjelesno zdravlje nego cjelokupno čovjekovo blagostanje, zdravlje duše i tijela, kvalitetne odnose i s Bogom i s ljudima i s prirodom i sa samim sobom. Među spašenima nisu samo izliječeni nego i grešnica kojoj su oprošteni grijesi. Isus naime nikada ne liječi samo tijelo nego spašava čitavog čovjeka. Ovakvom spasenju koje mu Bog nudi u Isusu Kristu čovjek se otvara vjerom. O kakvoj se vjeri radi? U svom zavičaju Isus nije mogao učiniti mnogo čudesa zbog njihove nevjere koja se očitovala kao sablazan zbog Isusovog skromnog ljudskog podrijetla: „Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?“ (Mk 6,3). Vjera koja se traži za spasenje koje nam dolazi po Isusu vezana je uz tajnu njegova identiteta.
Premda je kod sinoptika dominantno shvaćanje vjere kao uvjeta za čudo (usp. također Mk 1,40; 2,1-5), nailazimo i na neka mjesta gdje se vjeru shvaća kao plod čuda. Tako npr. opsjednuti Gerazenac, nakon što ga je Isus oslobodio od legije zloduha, moli Isusa da „bude uza nj“ (Mk 5,18; usp. Lk 8,38), tj. da bude njegov učenik (usp. Mk 3,14). Uporno zazivanje slijepca Bartimeja: „Sine Davidov, smiluj mi se!“ (Mk 10,48), upućuje na zaključak da je ovaj prosjak i prije ozdravljenja vjerovao u Isusa. Međutim nakon ozdravljenja njegova vjera prerasta u učeničko nasljedovanje: „I on odmah progleda i uputi se za njim“ (Mk 10,52). Ova dva primjera kao i Isusovo prekoravanje gradova uz Galilejsko jezero u kojima se dogodilo najviše njegovih čudesa, a oni se nisu obratili (Mt 11,20), uvodi nas u Ivanovo evanđelje gdje će ovakvo gledanje na čudo biti dominantno.
Znamenja i vjera kod Ivana
Za razliku od sinoptika Ivan ne koristi izraz čudo nego znamenje čime sugerira da Isusova čuda u sebi kriju dublje značenje koje valja otkriti. O kakvom je značenju riječ Ivan otkriva nakon pretvaranju vode u vino: „Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici“ (Iv 2,11). Slava koju Isus očituje svojim prvim znamenjem odnosi se na njegov identitet kao Krista i Sina Božjega koji učenici zahvaljujući znamenju vjerom prepoznaju i prihvaćaju. Vjera je odgovor koji Isus želi postići sa svakim svojim znamenjem. Isti cilj ima i Ivanovo evanđelje koje izvještava o Isusovim znamenjima: „Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu“ (Iv 20,30-31). Iz ova dva vrlo važna teksta očito je da Ivanovo evanđelje gleda na vjeru kao na posljedicu, plod znamenja koje ima objaviteljski karakter kao i Isusova riječ. Znamenja potvrđuju Isusove riječi, a riječi otkrivaju pravo značenje znamenja.
Isusova znamenja međutim nisu prisiljavala na vjeru, nego su stavljala njegove suvremenike pred odluku vjere. Na kraju izvještaja o Isusovom javnom djelovanju Ivan zaključuje: „Iako je Isus pred njima učinio tolika znamenja, oni ne povjerovaše u njega“ (Iv 12,37). S druge strane Isus je vrlo kritičan prema onima koji svoju vjeru temelje isključivo na gledanju njegovih znamenja. Kraljevom službeniku koji traži od njega da mu ozdravi sina Isus prigovara: „Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!“ (Iv 4,47-48; usp. Iv 2,23-25).
Čitajući Ivanovo evanđelje primjećujemo također da oni čija vjera nastaje gledanjem znamenja u pravilu ostaju zbunjeni kada čuju Isusove riječi. S takvom vjerom dolazi k Isusu Nikodem i ne uspijeva prihvatiti Isusov govor o tajni rođenja odozgor (Iv 3,1-10). Isti problem ima i mnoštvo koje je vidjelo umnoženje kruhova, ali ga je krivo shvatilo i nisu sposobni prihvatiti Isusove riječi da je on pravi kruh koji s neba silazi i daje život vječni. S druge strane oni čija je vjera započela prihvaćanjem Isusovih riječi ili svjedočanstva o Isusu sposobni su na pravi način shvatiti Isusova znamenja i u njima naći potvrdu za ono što već vjeruju. Najbolji primjer za to su učenici koji započinju svoj put vjere u Isusa ne gledanjem znamenja, nego slušanjem riječi. Prva dva učenika među kojima je Andrija dolaze Isusu prihvaćajući svjedočanstvo Ivana Krstitelja: „Evo jaganjca Božjega!“ (Iv 1,36). Šimun postaje Isusov učenik zahvaljujući svjedočanstvu svoga brata Andrije: „Našli smo Mesiju!“ (Iv 1,41), Natanael po riječima svoga prijatelja Filipa koji je pak poslušao Isusove riječi: „Pođi za mnom!“ (Iv 1,43). Ovakva vjera učenika koja je započela kao poslušnost riječi bila je sposobna razumjeti znamenje u Kani i našla je u njemu potvrdu da je Isus kojega slijede Mesija i Sin Božji.
Očito je da Ivanovo evanđelje daje prednost slušanju pred gledanjem kad je u pitanju rađanje prave vjere. Tomi koji je inzistirao na gledanju kao uvjetu za vjeru Isus kaže: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ (Iv 20,29). Autentična vjera temelji se na poslušnom prihvaćanju Isusove riječi, odnosno vjerničkog svjedočanstva o Isusu. Samo onaj tko na ovaj način sluša, sposoban je gledati i na pravi način razumjeti ono što vidi; u stanju je prepoznavati čudesnu Božju djelatnu prisutnost i u najobičnijim stvarima.
